Pratite nas

Komentar

Jure Vujić: Nova rezolucija Europskog parlamenta koja izjednačuje nacizam i komunizam potvrđuje da je Hrvatska još uvijek ‘zemlja slučaj’

Objavljeno

na

Nova rezolucija Europskog parlamenta usvojena  19. rujna 2019. pod nazivom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)“, i kojom  se izjednačuje nacističke i komunističke zločine, nastaje u kontekstu obilježavanje 30.godina pada Berlinskog zida, i na jedan način podsjeća i upozorava da neke zemlje bivšeg komunističkog bloka poput Hrvatske, unatoč pada Berlinskog zida i uvođenje demokracije, još uvijek nisu  provele svoju „političku tranziciju“  usvajanjem prikladnog zakona o lustraciji poput sve ostale druge bivše komunističke zemlje Srednje i Istočne Europe.

Naime, za razliku od Hrvatske ( i Slovenije), u Češkoj, bivšoj istočnoj Njemačkoj, u Slovačkoj, Poljskoj, Estoniji, Litvi, Latviji, Bugarskoj, Rumunjskoj, Makedoniji i Mađarskoj lustracija je različitim oblicima  provedena. Podsjetimo također da je u više navrata Parlamentarna skupština Vijeća Europe  uvažila legitimnu motivaciju vlada bivših komunističkih država Srednje i Istočne Europe da primijene odgovarajuće mjere kako bi oslobodili tijela države, uprave i ekonomije od utjecaja bivše komunističke partije, uz poštivanje odredaba europske konvencije o ljudskim pravima.

Parlamentarna skupština Vijeća Europe osudila je totalitarni komunistički poredak u svoje dvije rezolucije: rezoluciji 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europa usvojila 25. siječnja 2006., i rezoluciji 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27.lipnja 1996.

Zadnja rezolucija Europskog parlamenta važna je po tome da pored  eksplicitnog izjednačavanja u točki  4.  između  nacističkih i komunističkih zločina , usko povezuje kulturu sjećanja na takve zločine sa pravosudnim procesuiranjem  istih zločina  kao ključni uvjet društvenog pomirenja : Europski parlament „. izražava svoje duboko poštovanje za svaku žrtvu tih totalitarnih režima i poziva sve europske institucije i aktere da učine sve što je u njihovoj moći kako bi održali sjećanje na stravične totalitarne zločine protiv čovječnosti i sustavna teške kršenja ljudskih prava, pobrinuli se da ih se iznese pred sudove i zajamčilo da se takvi zločini više nikada ne ponove; naglašava važnost očuvanja sjećanja na prošlost jer bez sjećanja ne može biti pomirenja te ponavlja svoj ujedinjeni stav protiv svakog oblika totalitarne vlasti, bez obzira na njezinu ideološku pozadinu“;.

Na dalje, Europski parlament u točki 5. jasno „poziva sve države članice EU-a da provedu jasno i principijelno preispitivanje zločina i djela agresije koje su počinili totalitarni komunistički režimi i nacistički režim; dok u točki 6. osuđuje i širenje komunizma kao totalitarnu ideologiju, što i omogućuje pravno reguliranje apologije komunističkih zločina i režima i  komunistički negacionizam koji relativizira ili negira zločine počinjenje u ime iste ideologije.

Jure Vujić

* mr. sc. Jurom Vujić, pravnik i politolog, pročelnik odjela za politologiju Matice Hrvatske, član „Inicijative EU 1481“.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Ljubić: Sramotna šutnja medija i još sramotnije priopćenje N1 o incidentu između Pavla Kalinića i Sandre Križanec

Objavljeno

na

Objavio

Informaciju o “incidentu” na N1 televiziji između Pavla Kalinića, Bandićevog stratega i operativca za krizne situacije u Zagrebu i novinarke Sandra Križanec, u općoj gužvi oko epidemije i vladinih mjera protiv posljedica epidemije zabilježilo je tek nekoliko medija. Onako usput. Imali smo priliku vidjeti i priopćenje N1 televizije koje je potpisao Tihomir Ladišić, u kojem se uz nekoliko općih i vrlo apstraktnih fraza o novinarstvu, neovisnosti i odnosu prema gostima, u biti isprikom osuđuje neizravno svoju novinarku. No, bit stvari je u javnim porukama Pavla Kalinića i potpunoj nezainteresiranosti medija, novinara i novinarskih društava za ono što je on rekao. Kolegica Sandra Križanec je potvrdila da je došlo do sukoba navodeći blago rečeno neuredno, bahato i neprofesionalno ponašanje Kalinića kao razlog.

Kalinić je tvrdio da mu je Sandra Križanec “spominjala majku”, njemu i Bandiću, naglasivši da je Bandićeva majka “umrla”, valjda s namjerom da pojača smrtonosnost uvrede kolegice Križanec, ukazujući da ona eto ne poštuje mrtve. I to mrtve takvih veličina kao što je Bandić. O tom pokušaju usmjeravanja fokusa javnosti na “poštovanje”, pogotovo kada je Bandić u pitanju, u normalnim okolnostima ne bi trebalo trošiti riječi, jer je u tisućama prilika javnost mogla zorno svjedočiti o ponašanju Bandića, ali i Kalinića što se tiče kriterija poštovanja, stoga je komentar suvišan. Strašna je činjenica da Kalinić javno, bez da trepne, tvrdi da “bezobrazluk” kolegice Križanec može dokazati, da ima, pazite sad, “sve snimljeno i da je bio ozvučen”! Kako ozvučen!?

Političar dolazi u studio televizije, što mu je primarna dužnost u situaciji višestruke krizne situacije u Zagrebu, dolazi ozvučen i ne poštuje minimum procedura u ponašanju u prostorima N1, koje su obavezne baš za sve goste. Žali se da “su mu rekli da će ga razjebati u studiju”, a tome razjebavanju dodaje navodne psovke i uvrede majki, čak i mrtvih. Prvo, zašto ga ne bi razjebali u studiju ako mogu i što je najvažnije, ako mu je posao ne dat se razjebati? On mora biti po funkciji i po načelu profesionalne obveznosti, zatim po načelu elementarne obveze prema javnosti i građanima Zagreba uvijek neusporedivo bolje informiran od novinara, u ovom slučaju Sandre Križanec, pa je potpuni idiotizam javno osuđivati Križanec ako mu je čak i rekla da će ga razjebati. Onome tko je relevantan, siguran u valjanost svoga djelovanja i ima kontrolu nad događajima za koju je plaćen, to može samo odgovarati. Iz neizgovorenog, a apostrofirajući “razjebavanje u studiju”, Kalinić neinteligentno potvrđuje svakome tko misli glavom da je uz sve ostalo do sukoba došlo zbog toga što nije mogao utjecati na izbor novinarskih pitanja.

U tom slučaju do sukoba je moralo doći ako ima posla s novinarom, novinarkom, koja minimalno drži do sebe i ugleda svoje profesije u cjelini. Imati pravo na izbor pitanja je minimum načela novinarske struke i slobode novinarstva. Bez toga nemamo novinarstva, imamo propagandu, a svi koji gledaju, ili tu i tamo gledaju N1 znaju barem na površnoj ravni da je Sandra Križanec ponajbolja novinarka kod njih, da su joj pitanja, intonacija i dijaloška kultura u studiju na visokoj razini i da nikada ne inzistira na provokaciji sugovornika, nego im pitanjima daje mogućnost biti u prvom planu. Ako se Kalinić bojao razjebavanja i u tom kontekstu, onda nema što raditi na poslu kojim se bavi.

Drugo, javna potvrda samoozvučenosti pri dolasku na javni razgovor govori o totalnom nepovjerenju u sugovornika, medij, ali i o potpunom nedostatku samopouzdanja, gotovo na psihotičnoj razini. Uz to, još je opasnija mogućnost da netko drugi, važniji, u ovome slučaju gradonačelnik Bandić, nema ni minimum povjerenja u Kalinića, pa ga je ozvučio, kao nekada čobani krave zvonom, da u svakom trenutku ima nadzor nad njim. Jer, Kalinić se mogao ozvučiti jedino sam ili prisilno, zar ne? Zašto bi netko koliko toliko normalan, pristojan i društveno odgovoran, izuzev ako njegova društvena odgovornost nije obavještajne, kontraobavještajne ili protukriminalne naravi išao bilo gdje, a naročito u program uživo na televiziji, ozvučen? Samo je nekoliko mogućih razloga.

S obzirom da u studijskom razgovoru uživo ionako svaka riječ, treptaj oka, ostaje i zabilježen i pred očima i ušima gledatelja, ozvučenje može poslužiti jedino za nekoga šaptača negdje, koji bi eventualno trebao pomoći gostu, u ovom slučaju Kaliniću, da ima odgovor na svako pitanje. Ili da govori ono što od njega šef, ili šefovi, ili netko treći očekuje. S obzirom da je to nemoguće tehnički ostvariti u specifičnom kontekstu televizijskog studija bez suglasnosti urednika i voditelja emisije, prema svemu rečenom, ne radi se o tome. Drugi razlog ozvučenja može biti namjera da se zbog nečega, nekog skrivenog motiva ili namjere izazove nered ili incidentna situacija prije samog razgovora. Treći razlog je jedino – bolest samoozvučenoga. Četvrtoga nema.

Pavle Kalinić je poznat kao Bandićev najbliži suradnik godinama, poznat je javno i kao specifična osoba blago rečeno. Na početku epidemijske krize iskočio je u javnost na sazvanoj konferenciji za medije sa svojim “rješenjima” kao otvorena opozicija i konkurencija nacionalnom kriznom stožeru, što je izazvalo ružan komunikacijski dojam i izgledalo kao očajnički pokušaj čovjeka koji godinama prima plaću za pripreme Grada na otpornost krizama, a kad se kriza pojavila nitko ga ništa ne pita. Ukupna javna poruka i motiv te konferencije je bio otprilike – evo mene i šefa moga, tko se to usuđuje ne prikazivati me svaki dan za doručak, ručak i večeru!? Istoga dana ugasili su Kalinića, nestalo ga je. Zatim se dogodio potres. U Zagrebu. E, to je već njegovo i samo njegovo. Njegovih pet minuta slave.

Javnost pamti dramatičnu poruku, razorniju od potresa, kojom Kalinić zahtjeva od građana da ostanu vani dok im on ne javi da mogu nazad u svoje domove i da će se “oni pobrinuti za svakoga”. Valja znati da je bilo mrzlo vrijeme, da se poruka odnosila na oko 800 tisuća Zagrepčana i da je svakoj budali moralo biti jasno ni da se NATO ne može na odgovarajući način pobrinuti za sve, stoga je poruka “mi ćemo se pobrinuti” opet u biti bila očajnički pokušaj isticanja svoje pretpostavljene i željene važnosti, bez obzira na pogubne posljedice za građane Zagreba. Srećom, opet je netko dva tri sata kasnije ugasio Kalinića i ljudima je Bandić poslao poruku da se svi mogu vratiti u objekte izgrađene poslije šezdesetih godina prošlog stoljeća od armiranobetonskih konstrukcija. Iz navedenoga je posve očito da je Kaliniću propala dugo očekivana prilika u neprilici, da se javno nametne kao spasitelj, vođa, nešto što je dopalo Božinovića i Beroša.

Vratimo se sad na incident i reakcije. Sramotna je reakcija N1 i Tihomira Ladišića. Uvijek je vrijeme, a naročito ovo danas, da političari i funkcioneri na odgovornim funkcijama s poštovanjem, čak i sa strahopoštovanjem dolaze pred novinare. Novinari i mediji su jedine oči i uši nacije, jedini um ljudi od kojih žive i zbog kojih postoje. Bez prava na izbor pitanja i prava na razjebavanje pitanjima novinari nisu novinari, nego propagandisti. Svojim priopćenjem N1 je otvorila pitanje funkcionalne uvjetovanosti same sebe, pri čemu se mora sumnjati u neku vrstu organske ili interesne povezanosti s institucijama, čiji predstavnici se uopće usude doći u televiziju na način koji je sam javno potvrdio Kalinić. Optužujući Sandru Križanec, Kalinić je zapravo zakopao sebe, kolegici Križanec pred svakim tko se minimalno razumije u bit i etiku novinarstva dodatno ojačao ugled, s tim i njenoj televiziji, koja se nakon toga javnim priopćenjem posipa pepelom po njenoj glavi. I potvrđuje da nema novinarstva šaljući poruku ljudima da su političari u emisijama koje gledamo neka vrsta polubogova. Sramota i debakl.

Niti je vijest, niti sramota, niti debakl da HND o tome šuti, jer oni samo reagiraju kada se radi o nekom njihovom favoritu. Od njih je sramotno ponašanje očekivano i nije vijest. Neki će se sjetiti i HNiP-a. Ma kakav HNiP, on je odavno potrošen zbog nekoliko karijera, a ne smiju Bandiću i njegovima zbog tu i tamo koje kune ni zucnuti. Kako god to završilo i što se god ispod površine događalo, ovaj “incident” još jednom upozorava na neodrživu situaciju u zemlji, na potpuno poremećene kriterije, koji onda emitiraju neizgovorenu poruku ili upozorenje straha, novinarskim rječnikom rečeno – cenzure svakome novinaru da se odrekne znatiželje i odgovornosti prema naciji, da se drži propagande. To je opasnije i od virusa i potresa zajedno. Jer, bude li se olako prelazilo preko ozvučenih gostiju na televiziji, nema se razloga ne pripremiti na sliku Kalinića i sličnih, kako s tenka uskaču u studio.

Marko Ljubić/Facebook

Kalinić napustio studio N1 televizije: Rekli su da će me raz*ebati, imam snimljeno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

‘Bosna i Hercegovina pozitivna na virus – stanje kritično!’

Objavljeno

na

Objavio

Kao što je povijest nebrojeno puta dokazala, veliki lideri se rađaju u teškim vremenima. Naš narod ima i poslovicu tim povodom: „Na muci se poznaju junaci!“.

Corona virus nam je donio ta teška vremena pa je savršeno vrijeme da vidimo tko su naši veliki lideri, naši junaci, piše Tvrtko Milović.

S obzirom da je virus takav kakav jeste, ne možemo očekivati da se itko bori protiv njega direktno. Ali, s obzirom na stanje u kojem se država nalazi, možemo pozitivno vrjednovati sve one koji rade bilo što korisno. U tom smislu, jedini političar koji se dobro snašao je Milorad Dodik.

Istina, Dodik je imao startnu prednost što posjeduje realnu političku moć da nešto i učini. Koliko je zaista Dodik agilan u ovoj kriznoj situaciji najbolje demonstrira njegov politički oponent Bakir Izetbegović.

Izetbegović, čak i sa svoja dva potrčka Šefikom Džaferovićem i Željkom Komšićem, ne uspjeva stvoriti ni privid kontrole situacije. Njih trojica zajedno, kada im se sva djela i izjave u posljednjih mjesec dana skupe na jedno mjesto, nisu uradili više od poziva da se „slušaju savjeti stručnjaka“.

Pa dobro, tko su onda stručnjaci na koje nas Izetbegović s pomoćnicima upućuje? To su vjerojatno dva Fahrudina (Solak i Radončić) i Fadil Novalić. Njih trojica upravljaju kakvim-takvim tijelima za suočavanje s Corona virusom. Njihove rezultate ocjenjivat ćemo kada Corona prođe. Kao i Dodikove uostalom.

No, što će zaista ostati poslije Corone?

Teško išta.

Tri će stvari pretrpjeti promjene: Ekonomski sistem, politički sistem i – društveni poredak.

Velike i bogate zemlje će negativne ekonomske promjene amortizirati jer imaju institucionalni okvir koji im omogućuje djelovanje u svim kriznim situacijama, pa i ovoj. Bosna i Hercegovina, kao sasvim bijedna država, nema nikakav institucionalni okvir i ne može se sučini ni sa čim, pa tako ni ovim.

U prvih 15 dana Corone, potpuno je izbrisan turizam i ugostiteljstvo kao gospodarske grane. U narednih 15 dana nestat će i drvna industrija, a zatim građevinarstvo, tekstil, marketing itd… Čak i one grane koje ne budu direktno pogođene krizom, radnici će svakako osjetiti posljedicu preplavljenog tržišta rada koje će smanjiti cijenu rada na tržištu.

Padom opće potrošnje i ekonomske aktivnosti, proračunski priljev će se nepovratno smanjiti, i nema tog kredita koji ga može nadomjestiti.

Sve to će uzrokovati i smanjenje plaća u javnom sektoru, a moguće i gašenje bespotrebnih institucija.

Tu dolazimo do druge velike promjene – politički sistem.

Može li parazitski politički sistem, koji je nakaradno rođen, a zatim takav nakaradan bez izmjena egzistirao 25 godina, preživjeti!? Gomile duplih i bespotrebnih institucija suočit će se s ekonomskom neminovnošću – manjkom sredstava!

Onaj dan kada bude izvjesno ne samo smanjenje plaća, nego i sam posao u javnoj službi, politički sistem počet će se urušavati. Tisuće nekompetentnih stranački imenovanih službenika naći će se tamo gdje nikad nisu željeli biti – na tržištu rada. Svoj gnjev okrenut će prema strankama koje su ih uhljebile, a kojima su bili lojalni tako uporno. Izloženi bijesu stanovništva bijedne države, ogorčenim nezaposlenim i bivšim stranačkim kolegama, i praznim proračunskim računima, pozicije ministara, predsjednika, pomoćnika i savjetnika, odjednom više neće biti tako privlačne!

Horde šesdesetogodišnjaka, koji su izbjegli Corona virusu, neće izbjeći neminovnim političkim promjenama! Na njihova mjesta sjest će samo hrabri. Ta promjena, ako bude šireg geopolitičkog karaktera, neće uvjetovati samo krah političkog sistema – ona će uzrokovati šire promjene ukupnog društvenog poretka.

S obzirom na bezbroj parametara koje se svakim novim danom Corona virusa nepredvidivo mijenjaju, kao i činjenici da sam virus nije dosegao svoj vrhunac u najrazvijenijim zemljama zapadne civilizacije, svaka prognoza samo je puko pogađanje.

Ali promjene u Bosni i Hercegovini ne treba pogađati. One su već vidljive. Pročitajte samo izjave Bakira Izetbegovića i njegovih potrčaka. Radi se o izjavama potpuno lišenim sadržaja.

Promjenom ekonomsko – društvenih prioriteta u kojima više nema Dodika koji dijeli Bosnu, nego imamo Dodika koji spašava ekonomiju svog entiteta, Izetbegović i izetbegovići se ne snalaze. Oni nemaju što reći ni ponuditi. Za njih je Fahrudin Solak institucija. Za njih je Fahrudin Radončić institucija. Oni sad čekaju što će reći Fadil Novalić. Oni nemaju ideje ni hrabrosti ponuditi bilo što. Za njih su ekonomski potresi koji slijede apolutna enigma. Radi se obudućnosti koje su se oduvijek bojali. Radi se o budućnosti kojoj trebaju lideri spremni upravljati procesima.

Veliki lideri.

Junaci.

Tvrtko Milovi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari