Pratite nas

Kolumne

Kad Erdogan prijeti sa ‘sto milijuna Turaka’ – to nije miješanje u unutarnje stvari BiH!?

Objavljeno

na

Sve što je Bakir Izetbegović kao političar (pa i predsjedatelj Predsjedništva BiH) do sada napravio i izrekao bilo je u raskoraku sa zdravim razumom, pa i nelogično i kontraproduktivno za BiH do koje mu je tobože toliko “stalo”.

I u tom smislu Milorad Dodik sasvim sigurno gori biti ne može, kakav god da jeste.

Tko god ima imalo zdrave pameti, jasno mu je da se cjelovitost i stabilnost bilo koje zajednice ili zemlje ne može graditi na konfliktu i sukobu. Iz strategije “što gore to bolje” može se izroditi samo kaos.

A upravo tako se ponaša svita iz SDA, usput se cinično zaklinjući u cjelovitu BiH. Vezujući se za Tursku i diktatora Erdogana i uporno kvareći odnose s druga dva konstitutivna naroda, prvaci ove stranke su bez ikakve sumnje, glavni destabilizirajući čimbenik zemlje u kojoj ionako ništa ne funkcionira. Ali, to im ni malo ne smeta da i dalje “popuju” drugima i glume “čuvare” države, “spašavajući” je od druga dva naroda.

U vrijeme hegemoniziranja Srbije i Hrvatske i miješanja u unutarnje poslove BiH sebično je i neodgovorno izbaciti (iz vlasti) pobjednike iz bošnjačkog korpusa”, izjavio je Izetbegović u četvrtak (27. 12.) na konferenciji za novinare u Sarajevu.

(Vidi: https://kamenjar.com/izetbegovic-sda-mora-biti-u-vlasti-radi-mijesanja-hrvatske-i-srbije-u-unutarnje-stvari-bih/; istaknuo: Z.P.)

Tko o čemu, Bakir o “hegemoniji” susjeda i “miješanju u unutarnje stvari”. Tzv. Bošnjaci su kao i uvijek “bezgrješni” i “bez mane”!? Nepoštivanje Ustava BiH i tiha revizija Daytona za njih su sasvim “normalna pojava”!? Uvredljive poruke i omalovažavanje druga dva naroda također su “normalni” i po njima se (valjda) uklapaju u tu politiku “integriranja” BiH. Gaženje temeljnih nacionalnih i građanskih prava Hrvata kao (po Ustavu) konstitutivnog i jednakopravnog naroda, isto je tako “normalno”!?

“Normalno” je i to da turski diktator Erdogan (koji se u svojoj zemlji ponaša gore nego bilo koji sultan u vrijeme vladavine Osmanlija) prijeti, javno i otvoreno, kako je činio primjerice, pred Opće izbore u BiH, srpnja 2014. godine, kad je pred mnoštvom svojih sunarodnjaka Bosni i Hercegovini, njezinim susjedima i svjetskoj javnosti uputio vrlo jasne poruke:

Kunem vam se velikim Alahom, dok sam ja živ, ako bi itko na bilo kakav način dirnuo Bošnjake, imao bi protiv sebe sto milijuna Turaka…I zato se nemojte čuditi kad turski ratni brod uplovi u Neum, jer to je naš znak i podrška suverenitetu BiH”, zaprijetio je turski predsjednik i dodao kako Turci sebi nikad neće oprostiti što su svoju braću Bošnjake u prošlosti “bez ikakve zaštite Austrougarske predali neprijatelju”. Sve je to popraćeno pljeskom i gromoglasnim klicanjem “Allahu Akbar!

(Vidi: https://www.vecernji.ba/vijesti/cijela-je-turska-spremna-braniti-bosnjake-u-bih-950061; istaknuo: Z.P.)

Turski predsjednik nije zaboravio spomenuti i genocid nad muslimanima u BiH, (koristeći to kao “argument” za njihovu “obranu”), ali je pri tomu očito “zaboravio” da je on zadnji koji bi imao pravo spominjati genocid, budući da je upravo njegova zemlja počinila prvi genocid u novijoj povijesti (u svjetskim razmjerima) nad Armencima, pri čemu su gotovo uništili taj narod – pobili preko 1,5 milijun a ostale raselili. Veliki zločin nad Armencima koji su jedan od najraseljenijih naroda na svijetu (zahvaljujući prije svega Turcima), Turska nikad nije priznala. I danas dijeli lekcije drugima.

No, što bi se dogodilo da je politički lider bilo kojega od dva susjedna naroda izrekao ono što je Erdogan na spomenutom skupu pred Opće izbore u BiH, te 2014. godine?

Misle li u Sarajevu da su svi oko njih gluhi, slijepi i nesvjesni onoga što se događa? Može li se huškačkom retorikom i stalnim izazivanjem krize stabilizirati BiH? Je li to put normaliziranja stanja i stvaranja neophodnih uvjeta za funkcioniranje države? Do kada će muslimansko političko vodstvo ovako očigledno, drsko i beskrupulozno voditi kampanju protiv druga dva naroda s ciljem ostvarivanja svojih egoističnih interesa, pa i po cijenu ratnih sukoba – i najava turske invazije!? Misle li oni da će ta dvostruka mjerila i očita diskrepancija između onoga što govore i načina na koji se ponašaju, od strane druga dva naroda biti tek tako prihvaćeni?

Kad s drugog kontinenta, jedan tiranin, diktator i zločinac, sljedbenik osmanlijskih ideja i predsjednik države s kojom Europa ima krvavo iskustvo višestoljetnih ratova, ovako otvoreno prijeti (najavljujući agresiju!) to je potpuno “legitimno”, a kad Hrvatska kao potpisnik i jamac Daytonskog sporazuma traži provođenje istoga, načelno se zalaže za poštivanje Ustava BiH i osiguranje jednakopravnosti konstitutivnih naroda, oko toga se diže graja u Sarajevu i svaka se izgovorena riječ tumači kao “miješanje u unutrašnje stvari BiH”!?

Razina drskosti koju pokazuje muslimanska politička elita u nastojanju ostvarivanja svoga prioritetnog političkog cilja: pretvaranja Federacije BiH u islamsku državu, zapanjujuća je.

Uzmemo li u obzir samo ono što je u mandatu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH (u osam mjeseci – od 17. ožujka do 17. studenoga 2018. godine) izgovorio Bakir Izetbegović, a što krme s pomijama pokusalo ne bi – kako narod kaže – potpuno je jasno s kime Srbi i Hrvati imaju posla.

Od izjava o “nepostojećim narodima” (Srbima i Hrvatima) koji su po njemu “izmišljene nacije” (a jedino je “bošnjačka nacija” ona “prava”, mada se, kako je dobro poznato “izrodila” iz “Muslimana” – koji su umjetno “proizvedeni” političkom odlukom CK SK BiH iz svibnja 1968. godine iz vjerske skupine u “narod” i proglasila svoje postojanje tek prije nešto više od 25 godina, kolovoza 1993. godine na Prvom bošnjačkom saboru u Sarajevu), do onih po kojima je njegov rahmetli babo Alija “Bosnu i Hercegovinu ostavio u amanet Erdoganu” kojega je “poslao Bog” (kako bi “zaštitio” BiH i islam u ovom dijelu Europe) i monstruoznih tvrdnji o “agresiji” što ju je na BiH “izvršila Hrvatska s ciljem njezine podjele”; sve što je Bakir Izetbegović do sada izgovorio vezano za odnose BiH i njezinih susjeda, objektivno je bilo upereno protiv interesa te zemlje i naroda koji u njoj žive.

I kad se netko takav na kraju javlja u ulozi “zaštitnika” i “jamca” mira i stabilnosti BiH, onda se to ne može shvatiti drugačije nego kao vrhunski cinizam.

SDA kao radikalna muslimanska politička organizacija koja je od početka krize na prostoru bivše SFRJ i svoga utemeljenja dolijevala ulje na vatru i provocirala sukob da bi se potom uvukla u mišju rupu i dopustila srpskom agresoru da se razmaše (od istočne Hercegovine do Bijeljine i Zvornika – dok je njezin lider Alija Izetbegović proglašavao “neutralnost” i poručivao putem medija: “Ovo nije naš rat”), a potom krenula u kuknjavu, žalopojke i propagandu o muslimanima kao jedinim žrtvama u ratu – umjesto da se za svoj narod bori, stranka pod čijim su vodstvom etnički čišćeni i osvajani hrvatski prostori uz počinjenje stravičnih masovnih zločina, stranka koja je u BiH dovodila najgore krvoloke iz islamskih zemalja – mudžahedine – uz pomoć kojih je metodom genocida čistila prostor na kojemu je trebala biti uspostavljena prva islamska država u Europi, stranka koja se nikad nije odrekla svoga velikomuslimanskog projekta, stranka koja je od svoga utemeljenja bila premrežena agentima KOS-a što ih je Aleksandar Vasiljević slao iz Beograda kako bi odrađivali ono što im je naloženo, stranka koja je ogrezla u kriminalu i zločinu kao ni jedna druga u BiH (o čemu javno govore godinama unatrag mnogi njezini bivši visokopozicionirani dužnosnici i operativci državnih sigurnosnih službi – pa i AID-a) i koju se slobodno može nazvati uporištem velikomuslimanske ideologije – sebe stavlja u ulogu dežurnog “čuvara” BiH!?

Da nije jadno, žalosno i tragično, bilo bi smiješno.

Hrvati nemaju drugoga puta nego izboriti se za svoja prava. Ne dopustiti da ih se izbriše s prostora Bosne i Hercegovine na kojima su njihovi korijeni.

Hoće li to biti moguće u okviru cjelovite BiH (koja istini za volju cjelovita nije ni sada), ili će se zbog ovakvih odnosa u zemlji Daytonski sporazum (čije su brojne bitne odredbe već revidirane proteklih godina) morati ustupiti mjesto nekom drugom rješenju, pokazat će vrijeme.

Republici Hrvatskoj, koja je jedan od jamaca sporazuma u Daytonu i čija je ustavna obveza skrbiti o svomu narodu u BiH, nitko, pa ni Bakir i Erdogan, to zabraniti ne mogu. Koliko god glasni bili.

Oni koji danas prizivaju Osmanlije i nude im Bosnu i Hercegovinu, najmanje su pozvani određivati drugima kako će se ponašati i što će činiti u zaštiti svojih vitalnih nacionalnih interesa.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trpimir Jurić: Mladi, ključ je u vašim rukama!

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana, sasvim diskretno, prisjetili smo se 15. siječnja 1992., dana kada smo dočekali međunarodno priznanja Hrvatske. To priznanje nije došlo preko noći. Nije došlo ni onda kada smo ga iščekivali, već kad smo se za njega vojno i politički izborili. Napokon smo na političkoj karti svijeta postali subjekt međunarodne zajednice. Do tog trenutka, odnosno tog čina priznanja, nisu protekli dani, mjeseci i godine, već stoljeća snova, borbi, krvi, tamnovanja, iseljavanja, represija te oduzimanja teritorija i prava na samobitnost.

Upornost i kontinuitet nastojanja napokon su urodili plodom. Iza nas su milijuni iseljenih, stotine tisuća ubijenih i utamničenih od raznoraznih osvajača i otimača naše samobitnosti.  Samostalna i neovisna Hrvatska nije bila dar, nije plod ničije samilosti, već žestoke političke, lobističke i, ponajviše, vojne borbe.

Što se promijenilo?

15. siječnja 1992., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman je u svom govoru, između ostalog, rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti“.

Što se od te izjave promijenilo?

Čini mi se da smo se od tog povijesnog datuma, izdvajajući vrijeme Domovinskog rata, pasivizirali te izgubili ideju i odgovornost spram Nje. Jednom izborena neovisnost može se izgubiti. Jesmo li odustali od Hrvatske?

Poratna Hrvatska, završno s mirnom reintegracijom,  ostala je u statusu  jednog velikog socijalnog, gospodarskog, političkog i inih gradilišta. Niti blizu završenog projekta. Može li država, poglavito ona koju nazivamo domovinom, biti završen projekt?

Zamislimo domaćicu koja je uselila u novu kuću i svojim ulaskom u nju nije ju oplemenila svim što dom čini mjestom ugodna življenja. Ta domaćica odnosi se, malo je reći, nemarno. Krajnje je neodgovorna, neangažirana, gotovanka bez imalo strasti i ljubavi. Usto još i kuka, želi taj svoj dobiveni dom napustiti i potražiti sreću u nekom drugom, tuđem.

Naravno da je to stvar njenog izbora, ona to može napraviti. ako tako odluči. Otići će u tuđi dom, no tamo neće biti domaćica nego spremačica. Netko odgovorniji od nje, jako brzo će je naučiti što je to rad i odgovornost prema svom, ali to nikad neće biti njen dom, već boravište, tuđina.

Umorni su i nisu više u stanju…

Sagledavajući stanje u Hrvatskoj čini mi se da prvenstveno nemamo domaćina, a ukućani se prema Njoj  odnose  nesavjesno, onako kako se odnosi prema nezasluženom daru. Kao i u svakom domu, postoje zabušanti i lijenčine kojima se niti jedna ideja ne dopada. Gori od njih su oni, a  takvih u svakoj kući ima, koji taj dom nikad nisu prihvatili kao svoj i svakim svojim činjenjem ili nečinjenjem žele ga odbaciti.

Oni koji su se idejom i borbom dali za domovinu, sada već stariji, umorni su i nisu više  u stanju nastaviti davati i raditi. Njih su odavno trebali zamijeniti mlađi kojima je to naravnim zakonom dato.

Pred mladima je dilema, ostati i boriti se ili odustati i otići. Svakodnevno svjedočimo iseljavanju mladih u neku od europskih zemalja. Ništa nova i ništa iznenađujućeg. Uvijek ih je bilo i bit će. Prva iseljavanja Hrvata spominju se još u XV. stoljeću. Velika iseljavanja vezana su za egzistencijalna pitanja  kao što su: glad izazvana prirodnim pojavama, ratovi, poslijeratna „čišćenja državnih neprijatelja“ , neslaganja s političkim sustavima, nemogućnosti zapošljavanja…

Zašto se iseljavanje događa danas? Naravno da tu nema jednoznačnog odgovora. Motivi su različiti, samo ne znam jesu li uvijek opravdani. Jesmo li nešto mogli napraviti ili smo čekali da to drugi za nas naprave? Ni vlastita majka, otac ili brat ne mogu za nas graditi dom, kuću. Da bi ga svojim zvali moramo to učiniti sami.

Domoljubi ne smiju odustati

Za odustajanje nekad je dovoljna izlika, nekad opravdan razlog, ali ne pokušati boriti se svim legalnim sredstvima, ponajprije vlastitim angažmanom, što god da situacija od nas zahtjeva – minimum je onog što bi svaki domoljub trebao napraviti. U toj nedovoljnoj angažiranosti ima mnogo sebeljublja koji zanemaruju opće društvenu potrebu i odgovornost.

Migracija je uvijek bilo i bit će. One su u čovjekovoj naravi, potrebi i slobodnom izboru.

Citirana Tuđmanova izjava nastala je u trenutku međunarodnog priznanja kad sloboda i cjelovitost Hrvatske još nisu bile na obzoru. Taj čin bio je ohrabrenje i motiv za nastavak borbe, ali i obveza od koje nismo smjeli odustati. Četvrt stoljeća kasnije mi još nismo dovršili projekt. Jesmo li odustali ili posao ne znamo privesti kraju? Što god bilo, ključ je u našim rukama.

Što mladi čekaju?

Nadam se da nisu svi u redu za autobus koji vozi do neke destinacije “boljeg” života, već da i dalje ima onih smjelih i odgovornih koji će htjeti projekt Domovina dovesti kraju.

Vjerujem da ćete prihvatiti odgovornost za vlastiti život i domovinu, jer ako to ne napravite vi, vrlo rado će to napraviti netko drugi umjesto vas. Prihvatite odgovornosti za sebe, brišite samosažaljenje, malodušnost, ravnodušnost, pasivno trpljenje, nezadovoljstvo zbog nepravdi života i slično.

Ključ je u vašim rukama!

Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,

srce koje kuca za te,

ruku da te prati,

majku da te shvati,

znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač

kada tvoja zemlja pati;

ali iza svega

sigurno ćeš znati

što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,

tu je stari temelj, tu na kršu tvom.

Tuđin i oluje kidali su nju,

al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,

kralj što ne zna što je kruna,

al’ na svojoj grudi

ko i ovi ljudi

bit ćeš velik ko i mi.

Autor glazbe Alfi Kabiljo, autor teksta Drago Britvić, izvođač Vice Vukov.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Južan dan u Saboru, 16. 1. 2019.

Objavljeno

na

Objavio

U osvrtima na “buran” dan u Saboru nitko kao objašnjenje agresivnih reakcija premijera i ministra obrane nije spomenuo jugovinu, pri čemu ne mislim na naslijeđe bivše države, već na temperaturu od 13°C uz zračna strujanja s juga, što je neuobičajeno vrijeme za Zagreb u siječnju.

Burne reakcije se, naime, u pravilu ne događaju za bure, već za juga, a prekjučer smo se još jednom mogli uvjeriti u mudrost starih Dubrovčana koji za takvog vremena nisu vijećali niti donosili važne odluke.

Unatoč zgražanju dežurnih moralista, nije se tog dana u sabornici dogodilo ništa što se ne viđa u parlamentima nekih drugih država, koji su svjedočili i gorim epizodama, ne samo u Ukrajini ili Japanu već i u Italiji i Britaniji, primjerice.

O atentatu na Radića i ostale hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini da i ne govorimo.
Kad je sredinom devedesetih tadašnji HDZ-ov ministar kulture Zlatko Vitez ustvrdio da je Sabor “kokošinjac”, to je izazivalo silno zgražanje – kako je mogao uvrijediti “visoki dom”, koji je nedavno postao državni parlament!?

Danas, nakon svega što se zadnjih godina događalo u Saboru takvo zgražanje se doima licemjernim – zašto bi ostali uglađeni maniri u sazivu sabora koji sadržajno sve više nalikuje na križanca pijace i političkog kupleraja?
 Povijest “neverbalne komunikacije” u našem Saboru je prilično siromašna. Pamti se slavni “vritnjak” kada je pravaš Josip Gržanić 5. listopada 1885. izlazak Khuena Héderváryja iz Sabora potpomognuto mid-kickom u stražnjicu mrskog bana. Nakon toga je, s još dvojicom zastupnika utamničen, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zanimljive su bile naknadne interpretacije jer je vlast tvrdila da simbolički udarac nije zadan kako bi sačuvala Khuenovu čast, međutim na saslušanju u istražnom zatvoru, dr. Grga Tuškan dao je legendarnu zaključnu interpretaciju: “Ja držim da je Preuzvišeni g. ban udaren nogom u rit.” 
Godine 1990. je za saborskom govornicom zastupnik Srpske demokratske stranke Radoslav Tanjga novu vlast izabranu na prvim slobodnim višestranačkim izborima nazvao “ustašoidnim režimom”, što od Vučićevih emisara poput Miodraga Linte usred Zagreba slušamo i danas, pa ga je Ivan Bobetko gađao torbom. I promašio.
 Jedini fizički okršaj u samoj sabornici zbio se 2001. kad je Ljubo Ćesić Rojs svojim prstom ostvario izvjesni kontakt s nosom zastupnika IDS-a Dine Debeljuha.

Ćesić je kasnije tvrdio da ga je samo dodirnuo, no Debeljuh se jadao da je bilo bolno. Otada se, osim nekoliko seksističkih verbalnih ispada i već zamornih iznošenja zastupnika Pernara, u sabornici nije događalo ništa izvan uobičajenog bontona.
A onda je osvanula južna srijeda. Započelo je neukusnim, apsolutno “neistanbulskim” obraćanjem premijera Plenkovića zastupnici Bruni Esih.

Na legitimno pitanje o tome kani li ubrzo kunu zamijeniti eurom i tko ga je za to ovlastio, Plenković joj je bahato odgovorio: “Vrlo je važno da i Vi kao zastupnica u Hrvatskom saboru, koja je valjda učila cijelo jutro da postavi ovo pitanje i nije došla na intoniranje himne, dobro proučite preuzete obveze”. Tu izjavu na liniji najgorih saborskih seksističkih vrijeđanja na najbolji način osudila je na društvenim mrežama zastupnica Glasovac: “Ne slažem se s kolegicom Brunom Esih u brojnim političkim stavovima, ali način na koji premijer komunicira u odgovoru na njezino pitanje je dno komunikacijskog, šovinističkog i ljudskog dna.”

Pri tome je Plenković ponovio staro “spuštanje” B. Esih da je ušla u Sabor na listi HDZ-a, prešutjevši pri tome činjenicu da je ušla kao nestranačka osoba s 11. mjesta u prvoj izbornoj jedinici zahvaljujući isključivo 10.500 preferencijalnih glasova dok ih je predsjednik Sabora Jandroković, primjerice, dobio 808, dakle trinaest puta manje.

U nastavku aktualnog prijepodneva na meti kritika zbog propale kupovine zrakoplova našao se ministar obrane Damir Krstičević. Izvođeni su pri tom i “urnebesni” štosevi iz SDP-ovog humorističnog arsenala poput Marasovog bacanja papirnatog aviona. Kad je zastupnik Franko Vidović rekao Krstičeviću: “Možete preko javne nabave nabaviti ovakve avione kakve je nabavio moj kolega Maras”, i krenuo prema njemu s dvije makete zrakoplova, ministar obrane je zgrabio kutiju i ljutito je tresnuo o pod viknuvši: “Goni se i ti i ovo”. I zabio time sam sebi fatalan politički autogol.

Machiavelli poučava kako u dobro uređenoj državi nikada nečije zasluge ne smiju pokrivati njegovu krivnju. Krstičevićeve ratne zasluge su tolike da ih ništa što učinio kasnije ne može potamniti, i ostaju mu vječno, ali s druge strane, one ne mogu niti trebaju pokrivati pogreške koje učini u drugim domenama, sada kao ministar i političar. Pokazalo se da se nije u stanju nositi s pritiskom ni na razini plitkog oporbenog performansa.
 No iznenađenju tu nije bio kraj. Play of the day bio je Plenkovićev nasrtaj na zastupnika Nikolu Grmoju, koji mu je konačno otkrio slabu točku.

Grmoja u pitanu premijeru rekao sljedeće: “Srbija je otvorila nova poglavlja u pregovorima s EU i Hrvatska po tom pitanju nije ništa učinila iako Srbija ne ispunjava preuzeta mjerila iz poglavlja 23. o pristupanju EU. Vaša ministrica Pejčinović Burić, koja sjedi do vas, krši odluku Vlade i ne saziva Povjerenstvo, a naši logoraši sami bez ikakve pomoći dižu tužbe protiv Srbije.

Isto tako, Srbija skriva informacije o nestalima. Možda imamo nekakve koristi od toga; čuo sam da je kolegica Vesna Pusić rekla da ministrica ima velike šanse za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Je li to možda znači da osim podrške ove Plenković-Vrdoljak-Pupovac-Saucha Vlade da ima i podršku Srbije, budući da radi sustavno za srbijanske interese”.
 Uslijedila je verbalna prepirka, koju je predsjednik Sabora Jandroković prekinuo proglasivši pauzu, no dobacivanja su se nastavila.

Okidač je bila riječ anemija, nakon čega Plenković užurbanim korakom kreće prema Grmoji, Miro Bulj mu preprečuje put leđima, iskusnom kretnjom mirotvorca u kafanskim tučama, Goran Beus Richembergh smiruje Grmoju, Pupovac se mota u blizini. Sabornicom se u tom trenutku prolama ženski krik “sramota”, očito vapaj neke revne HDZ-ove drugarice.

Što bi se dogodilo da im nije zapriječen kontakt? Bi li Pupovac Grmoju uhvatio s leđa za ruke ili barem za nogu kako bi olakšao pobjedu koalicijskom partneru Plenkoviću? Bi li se Plenković, ojačan tjelohraniteljima koji su ga pratili u pohodu, ipak zastao na pristojnoj distanci i nastavio verbalnu raspravu?

Do gigantomahije ipak nije došlo pa se sada na nekim portalima narod zabavlja nagađanjem što bi bilo da ih nisu spriječili.
Četiri su ponuđene opcije:

1. Grmojina pobjeda nokautom. U tom slučaju bi zastupnik Mosta, ako bi potegao prvi, ispao zlikovac, i okončao političku karijeru a Plenković bi postao parlamentarni mučenik. 2. Plenkovićeva pobjeda nokautom bila bi njegov politički kraj, osim ako ne bi istog dana raspustio Sabor i proglasio diktaturu. 3. i 4., pobjeda Grmoje na bodove ili pobjeda Plenkovića na bodove, ovisile bi o tome tko broji. Po Kuščeviću ili Bačiću Plenković pobjeđuje bez obzira na to što bi snimka ili stručniji komentatori rekli.
 Interpretacija plenkista, koju je prvi ponudio vjerni Pupovac, je kako je Vođa natjerao Grmoju u bijeg. “Neki su imali vrlo hitre noge i nakon junačkih govora vrlo brzo pobjegli s bojišta.”, kaže Pupovac.

Dan kasnije Sunčana Glavak naglašava: “Jučer su verbalne akrobacije Nikole Grmoje završile njegovim bijegom iz sabornice, pokazao se kao slabić”. Dakle, paradoksalno, Plenković se nije želio tući, pa je mirotvorac, ali je istovremeno borbu dobio Grmojinom predajom, tj. bijegom, pa je i najjači. Već sutra će se učvrstiti zaključak da je Plenković najjači čovjek u Hrvatskoj. Tako je to. Ne samo najljepši i najpametniji, već jači i od Filipa Hrgovića.

Do 15. 6. 2016. za HDZ-ovce je najjači bio Tomislav Karamarko. I najduhovitiji. A prije njega, da ste ih javno pitali u kameru, najjača osoba i u stand-upu i na parteru bila je Jadranka Kosor. Jednom se igrala utakmica između vodstva HDZ-a i nekakvih lokalnih čelnika stranke.

Otezalo se beskonačno s rezultatom 0-0 jer nikako nije padao gol, pa je jedan promatrač rezignirano prokomentirao: oni ga ne znaju dat’, a ovi ne smiju…
Plenkovićevo pucanje je znakovito, čak i ako uzmemo u obzir jugovinu kao olakotnu okolnost. Zašto je inače savršen birokrat, naizgled bez ikakve strasti i ideala, politički sin Mate Granića, prvi put toliko izgubio živce da se zaletio prema oporbenom zastupniku?

Putokaz za odgovor “zašto” je ono “na čemu” je izgubio živce. Ostalo je visjeti u zraku jedno neodgovoreno pitanje: Zašto Vlada ne poštuje odluku o osnivanju povjerenstva koje bi pratilo mjerila koje Srbija mora ispuniti u Poglavljima 23 i 24, sastajalo se četiri puta godišnje i podnosilo izvješća?

Očekivati je da će sada, ne samo Grmoja, već i cijeli hrvatski dio oporbe koji ne misli da treba po naputku iz Bruxellesa tetošiti Vučića i gutati sve ne bi li se Srbiju što prije i bezuvjetno ubacilo u EU, neumorno vraćati na to, za plenkiste očito vrlo frustrirajuće pitanje.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Imamo ‘pakao’ koji su nam obećali

 

 

 

 

Nino Raspudić: Po dobru u 2018. pamtimo samo igre, na ‘kruh’ ćemo pričekati

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari