Pratite nas

Tito je bio naredbodavac pokolja hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945.

Objavljeno

na

S tribine Hrvatskoga kulturnog vijeća pod nazivom Bleiburg: Komunistički zločini u britanskoj režiji, održanoj 15. lipnja 2009. u Zagrebu, donosimo izlaganje dr. Zorana Božića pod nazivom – “Tito je bio naredbodavac pokolja hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945.”

Dr. Zoran Božić: Tito je bio naredbodavac pokolja hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945.

Svrha ovog prikaza doprinos je utvrđivanju zapovjednog lanca i sastava izvršitelja pokolja jedne šestine cjelokupnog hrvatskog stanovništva u svibnju i lipnju 1945. godine. Pri njegovoj su izradi rabljena isključivo partizanska vrela. Čine ih autentične tiskovine, spisi, okružnice i govori, te kao posebno vrijedan izvor, osobni iskazi svjedoka iz redova boraca jugoslavenske komunističke gerile svih zapovjednih razina.

Rezultati ovog istraživanja razriješili su sve bitne nedoumice oko podjele zapovjedne odgovornosti za nikad nadmašen saveznički ratni zločin nad pola milijuna nedužnih hrvatskih građana. Oni istodobno potvrđuju iskonsko pravilo da se nikom nije uspjelo prokrijumčariti kroz povijest, pa to neće uspjeti ni jugoslavenskim partizanskim krvolocima.

Suočenje s vlastitom partizanskom istinom, najbolji je odgovor naraštajima hrvatskih i inih boljševičkih pseudoznastvenih dušobrižnika, koji od utemeljenja zlosretne partizanske jugoslavenske državne tvror evine do danas, uporno pokušavaju opovrgnuti da je Tito osobno naredio, te tijekom svibnja i lipnja 1945. na samim stratištima izravno zapovijedao pokoljem hrvatskih ratnih zarobljenika i svjetovnih uhićenika.
titoPredočene povijesne činjenice, moralni su šamar komunističkom profesorskom talogu s hrvatskih sveučilišta, koji i dan danas tvrdi da partizani u načelu nisu kršili međunarodno ratno pravo, niti su izvršili bilo kakav teži ratni zločin. Spomenute akademske prostitutke i širi krug okorjelih krijumčara povijesti iz redova tzv. , u svojoj su anticivilizacijskoj bahatosti grubo zanemarili mnoštvo podataka javno iznesnih u komunističkom tisku, pismenima, naredbama i govorima iz tog doba, koji govore suprotno. Primjerice, tih je dana Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske, ne samo potanko pratio Titovo kretanje, boravke i govore, nego je ujedno opisivao i veličao masovna ubijanja ljudi bez sudske presude. Iz tekstova životinjskog sadržaja objavljenih u Vjesniku, ljudska je krv naprosto liptala. Već i letimični pregled Titova kretanja nedvojbeno dokazuje da je ta krvoločna komunistička zvijer između 19. svibnja i 6. lipnja 1945. neprekidno boravila u Sloveniji i na obližnjem sjeverozapadu Hrvatske. Upravo u tom razdoblju, na tom području i po njegovoj naredbi, ubijeno je bez suda, saslušanja, pa čak i provjere osobnih podataka, između pet i šest stotina tisuća ljudi.

Kronološki gledano, Tito je već 14. svibnja u Zagrebu predsjedao sastankom Štaba I armije JA, II armije JA i Glavnog štaba Hrvatske s članovima Narodne vlade Hrvatske. Sastanku su nazočili Vladimir Bakarićem zvan Mrtvac, slovenski krvolok Edvard Kardelj zvan Bevc, te Nazor Vladeta, od prelaska na pravoslavlje 1935. poznat kao , a nakon kao boljševički ateist . Prema svjedočenju sudionika sastanka, načelnika Vojnosudskog odjela II armije dr. Gabrijela Divjanovića, glavne teme sjednice bile su: 1) Osnivanje i rad komunističkih koncentracijskih logora za eksterminaciju Hrvata, 2) Određivanje pravaca kretanja i etapno sprovođenje zarobljeničkih hodanja smrti, 3) Pronalaženje većeg broja prikrivenih stratišta i 4) Organizacija masovnog ubijanja Hrvata. Velikosrpski koljač i komesar I armije Mijalko Todorović, sredinom svibnja 1945. glavni organizator i izvršitelj pokolja hrv atskih rodoljuba u Zagrebu i okolici, pohvalio se pred vrhovnim komandantom da je po zagrebačkim stratištima .

Ništa manje radikalan, bivši Nazor Vladeta, poznat po pjesničkom geslu , zatražio je da mu se, kao i Bakariću, redovito na stol dostavlja dnevno izvješće s potankim opisom i popisom .
Iz dostupnih vrela nije bilo moguće utvrditi Titovo kretanje između 15. i 18. svibnja. No, prema partizanskom tisku u zagrebačkoj je okolici nedvojbeno boravio od 19. svibnja nadalje. U nedjelju 20. svibnja predvečer, nenajavljeno je u pratnji generala Aleksandra Rankovića i Koste Nađa ušao u Varaždin i obratio se građanima, koje su partizani strojnicama i bajunetima natjerali na Kapucinski trg. U svom govoru održanom u pripitom stanju, izjavio je da . Nadalje, svim protivnicima svojeg režima najavio je . Tijekom dvodnevnog boravka na sjeverozapadu Hrvatske 19. i 20. svibnja, Tito je obišao partizanska stratišta, pregledao svježe iskopane masovne grobnice i razgovarao s psihopatima koji su vršili . Potom je 21. 5. došao u Zagreb i isti dan održao govor na Markovu trgu. Vjesnik je idućih dana u podebljanim okvirima isticao izvatke kanibalskog sadržaja iz maršalova govora, pune uvrjeda i prijetnji upućenih hrvatskom narodu. Primjerice: .

Slijedeća tri dana Tito je boravio u Zagrebu i njegovoj okolici, te pritom osobno rukovodio masovnim ubijanjem Hrvata. Prema svjedočanstvu časnika OZNE Dragutina Rafaja, u Karlovcu je obišao Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata Dubovac i tamo zatekao tisuće Hrvata kako leže na zemlji unutar žice. Zapovjedniku je naredio . U Sisku je posjetio sličan, no nešto manji logor Viktorovac i također naredio žurnije ubijanje uz pomoć okolnog srpskog stanovništva. U obilasku samoborskih logora i stratišta zadržao se jedno cijelo poslijepodne. U pratnji bivšeg bravara, generala OZNE Ivana Krajačića, više je puta obišao zagrebačke logore i zatvore i izrazio nezadovoljstvo sporošću .

Od Krajačića i Ministra zdravstva Narodne vlade Hrvatske dr. Aleksandra Koharevića zatražio j e detaljan popis pobijene iz zagrebačkih bolnica, jer je načuo da je nekima pošteđen život. Spomenuta dvojica psihopata odmah su dala preživjele ranjenike pobiti u bolesničkim posteljama i drugdje, nakon čega su svom vrhovnom komandantu dostavili popis smaknutih ranjenika iz svih tadašnjih 11 zagrebačkih bolnica. Ukupan broj ubijenih ranjenika iznosio je 4.791. Tom iznosu nisu bili pribrojeni teški tuberkulozni bolesnici poklani u Bolnici Brestovac na Zagrebačkoj Gori. Prezauzet ubijanjem Hrvata, Tito se 22. svibnja telegramom ispričao generalu Crvene armije Ždanovu što ga osobno ne može primiti prilikom njegova posjeta Beogradu, pa je gosta u zamjenu primio načelnik Generalštaba JA Arso Jovanović.
Huda jamaU petak 25. svibnja Tito je u Zagrebu svečano proslavio svoj navodni rođendan. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu njegovi najbliži suradnici priredili su mu u ime rođendanskog poklona iznenađenje. Odveli su ga u policijsku zgradu u Petrinjskoj ulici i s prozora mu u dvorištu pokazali netom izručenu Hrvatsku vladu na čelu s dr. Nikolom Mandićem i dr. Milom Budakom, postrojenu njemu u čast. Tito je pobjedonosno blistao osjećajući vrhunac vlastite moći. Svojoj je pratnji s ponosom pokazao ćeliju u kojoj je svojedobno bio zatvoren. Potom se odvezao na proslavu rođendana, koja je trajala dugo u noć i završila teškim opijanjem sudionika. I duće jutro, nakon što se otrijeznio, Tito je odlučio na revolucionaran način riješiti pitanje velikog broja ratnih izbjeglica zatečenih u Zagrebu i bližoj okolici. Zagreb, koji je prigodom zadnjeg prijeratnog popisa 1931. imao 185.581 stanovnika, dočekao je konac rata s preko 600.000 duša, pretežito vojnika i izbjeglica iz opustošenog dijela NDH. Nakon uzmaka hrvatske vojske u Austriju, u Zagrebu je na rubu gladi i dalje boravilo oko 220.000 svjetovnih izbjeglica. Prema Divjanovićevu svjedočanstvu, Tito je u subotu 26. svibnja naredio i . .

Zapovjednik grada Večeslav Holjevac isti je dan prema maršalovoj naredbi raspisao okružnicu i otvorio dva prolazna logora. Manji, za izbjeglice iz užeg gradskog područja, u prihvatnoj stanici Crvenog križa kod Glavnog kolodvora, te veći, za izbjeglice iz okolice grada, u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče. Partizanska horda je potom, usred Zagreba i ne zazirući od zgražanja javnosti, počela s pljačkom, silovanjem, nasilnim odvođenjem i klanjem ove skupine nesretnih ljudi, koju su uglavnom činili starci, žene i djeca.

Koliko mi je poznato još nema odgovora tko je stariji: kokoš ili jaje, drugim riječima: da li je starija glupost ili Hrvati. Odgovor možete pronaći u priloženom opisu dra. Zorana Božić.

    Donosim ovdje drugi dio (2) opisa: Tito je glavni krivac za ubijanje Hrvata.

Prema Svjedočenju Koče Popovića i dr. Gabrijela Divjanovića, Tito je nakon proslave rođendana na nagovor generala Rankovića naredio da se za odmazdu pobiju svi hrvatski mladići rođeni između 1924. i 1927. u gradu i kotaru Zagreb, koji nisu zarobljeni u završnim operacijama II svjetskog rata, a njegov su kraj iz raznih razloga dočekali kod kuće. Naredba je izuzela osobe koje su pristupile jedinicama partizanske paravojske, te pojedince zdravstveno nesposobne za službu u oružanim snagama. Komanda grada Zagreba ovu je Titovu odluku uobličila u čuvenu .

Tom je naredbom komanda uspjela podlo namamiti 7.800 mladića koji su se kojekuda skrivali, da se jave radi tobožnjeg . Odmah po partizanskom , izvršenom u vojnom objektu u Maksimirskoj ulici 63, mladići su stavljeni pod vojnu stražu i sprovedeni u logore Maksimir i Prečko. Odatle su noću, podijeljeni u dvije skupine, u četveroredovima odvedeni na usiljenu hodnju smrti pre ko Podravine, Slavonije i Srijema u logor Kovin u Vojvodini. Nakon neizrecivih zvjerstava izvršenih putem, u Kovin ih je živih stiglo 2.200, a u Zagreb se vratilo svega 58. Vjesnik je u nedjelju 27. 5. donio vijest , bolje reći rukovodi pokoljem Hrvata širokih razmjera, koji je upravo tada bio u punom zamahu. Vodnik OZNE i sudionik pokolja u okolici Krapine, a kasnije pokajnik Mladen Šafranko, osobno mi je svjedočio da je Tito dan, dva nakon svog rođendana obišao zatvor OZNE u Krapini, logore u Mirkovcu i Oroslavlju, te stratišta u Đurmancu i na Maceljskoj Gori. Ovaj se posjet mogao dogoditi isključivo između 26. i 28. svibnja. S udaljenosti od kojih 300 m Tito je promatrao ubijanje skupine od 500 do 600 nezakonito uhićenih svjetovnih osoba. Prema njegovoj naredbi svi su ubijeni sjekirama. Potom je prišao jami i naredio da se na tijela, koja su se još uvijek micala, nagrne zemlja.

Prema partizanskom tisku, Tito je 28. svibnja otišao iz Zagreba u Ljubljanu, gdje je istog dana održao brojno posjećen govor. U njemu se neuvijeno i pobjedonosno pohvalio: . Prema svjedočenju borca pratećeg bataljona Franca Sečena, putem je obišao stratište u rudniku Barbarin rov na brdu iznad Laškog i stratišta u Trbovlju, gdje je izrazio zadovoljstvo metodologijom ubijanja. U rudniku su žrtve, nakon serijskog vezanja žicom, žive bacali u okomita rudarska okna i potom su za njima ubacivali potpaljeni dinamit. Prema svjedočanstvu Milovana Đilasa, Tito je u Ljubljani 28. svibnja, nakon govora i cjelodnevne proslave pobjede partizanske paravojske, mrtav pijan osobno naredio otvaranje novog masovnog stratišta na Kočevskom Rogu, koje je trebalo ubrzati spomenutih preostalih 200.000 zarobljenih . Tito pritom nije razbijao glav u utanačenjem bilo broja, bilo načina odabira zarobljenika i uhićenika za smaknuće na Kočevskom Rogu. To je pitanje prepustio svojim partizanskim životinjama. Odabir i broj žrtava kočevskog pokolja bili su stoga, kao dio tada široko razmahane stihije masovnog ubijanja, nasumični i slobodno improvizirani od Titovih krvoloka. Samo mjesto pokolja, pijani je maršal odabrao na savjet Franca Leskošeka Luke i Borisa Kidriča, svojedobno zapovjednika i politkomesara tzv. Glavnog štaba Slovenije, te Ivana Mačeka Matije, načelnika OZNE za Sloveniju. Sva trojica pozivnih ubojica, odlično su poznavali bespuća i pećine Kočevskog Roga, jer su se upravo u njima skrivajući neotkriveni održali cijelo vrijeme rata. Tito je tada u Ljubljani i okolici proboravio cijeli tjedan, odnosno razdoblje od 28. svibnja do 2. lipnja, kada se vratio u Zagreb i primio izaslanstvo katoličke crkve na čelu s biskupom Salis-Sevisom. Upravo tijekom tog boravka u Sloveniji, točnije 1. lipnja, Tito je prema svjedoč enju partizanskog koljača Jure s visokim partijskim i vojnim izaslanstvom obišao klaonicu na Kočevskom Rogu u vrijeme najžešćeg ubijanja ljudi.

Nakon jednodnevnog boravka u Zagrebu 2. lipnja, Tito je nenajavljeno 3. lipnja ponovno otišao u Sloveniju i konspirativno se krećući, susreo s maršalom Crvene armije i zapovjednikom ukrajinske fronte F. I. Tolbuhinom, te ga pritom odlikovao ordenom . Vjesnik nije naveo mjesto i vrijeme susreta, no izvijestio je . Svjedok Sečen tvrdi da je Tito uistinu obišao okolicu Celja, no prvenstveno klaonicu ljudi koja je radila punim pogonom. To su bili eksterminacijski logori Bezigrad i Teharje dupkom puni zarobljenika i uhićenika, te okolna stratišta. Tito je isti dan obišao logor i šumu Tezno kraj Maribora. Sečen navodi da nikada u životu nije vidio ništa slično. . Tito je naredio da se jame zatrpaju čim prije, ako treba i uz uporabu strojeva. Idući se dan ovaj ko munistički krvolok opet pojavio u Zagrebu, gdje je boravio dva dana. U ponedjeljak 4. lipnja primio je zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, a u utorak 5. lipnja Papinog izaslanika Marconea. U utorak ujutro Tito je posjetio partizanske ranjenike u Vojnoj bolnici Rebro, gdje se zadržao preko 2 sata. Pritom se zanimao je li bolnica do kraja očišćena od . Zapovjednik Vojne bolnice Rebro, partizanski kapetan dr. Julius, svom je maršalu podnio slijedeći prijavak. , pri čemu je vjerojatno mislio na jamu Jazovku.

Odmah nakon posjeta Rebru, Tito je u pratnji generala Rankovića otišao u Bjelovar, gdje je prvo posjetio Komunistički koncentracijski logor za eksterminaciju Hrvata Bjelovar i stratište Lug, a potom skupinu ubojica počastio pićem u hotelu Grand. Bjelovarski je logor bila važna postaja u hodnjama smrti i vrhovni je zapovjednik osobno izdao potrebna uputstva za što djelotvornije odvijanje kanibalskog pokolja Hrvata. Tito je potom iz Bjelovara pravcem današnje podravske magistrale krenuo prema Osijeku. Kolona vozila je uz rubove ceste stalno nailazila na nepokopane, unakažene ljudske leševe, zaostale iza prolazaka hodnja smrti. Vozila su u nekoliko navrata obišla četveroredove izgladnjelih i krajnje iscrpljenih, polugolih ljudi, koji su se usporeno vukli cestom pod partizanskom stražom. Prema kazivanju generala Koče Popovića, od 9. svibnja nadalje, samo na relaciji Bjelovar-Kovin, u pokretu je istodobno bilo 26 ešalona ratnih zarobljenika i uhićenih civila, a sv aki je brojio od 3 do 5 tisuća ljudi. Tim je pravcem tijekom dva mjeseca, ususret pomno razrađenom stroju za ubijanje, prošlo 200.000 ljudi, od kojih je rijetko tko preživio. U poslijepodnevnim satima 5. lipnja, pretekavši kolone iznemoglih Hrvata koje je poslao u smrt, Tito je nenajavljeno ušao u Osijek i posjetio ranjenike u vojnoj bolnici Tvrđa. Istog je dana noćio na nepoznatom mjestu u Osijeku. U srijedu 6. lipnja rano ujutro, obišao je veliki logor u Kovinu i nakon toga se skrasio u dvoru srpskih kraljeva u Beogradu. Vjesnik je prigodom završetka kanibalskog razdoblja između 19. svibnja i 6. lipnja 1945., tijekom kojeg je Tito izravno zapovijedao pokoljem cvijeta hrvatske inteligencije i mladosti, donio kratku vijest. .
Najzorniji prikaz Titove uloge u pokolju hrvatskog stanovništva tijekom proljeća i ljeta 1945. pružio je general Koča Popović, u svjedočanstvu izrečenom nakon što je pao u Titovu nemilost i bio lišen svih partijskih i državnih dužnosti. Popović tvrdi da je Tito rukovođenje svim važnim političkim i vojnim zadaćama uvijek čvrsto držao u svojim rukama i nikada ga nije prepuštao svojim suradnicima. Takav je odnos imao i prema zahtjevnom i složenom pothvatu eksterminacije Hrvata, Nijemaca, Mađara i Šiptara koncem II svjetskog rata. Tito je tih dana s najpovjerljivijim suradnicima satima sjedio nad zemljovidima zarobljeničkih , naredbama za otvaranje stotina logora i planovima za što djelotvornije i što okrutnije ubijanje svojih političkih i klasnih neprijatelja. Prema Kočinom navodu, maršal prema svojim žrtvama, kako iz neprijateljskih, tako i vlastitih, komunističkih redova, nije osjećao nikakvu sućut. Bio je teško poremećena ličnost, kojoj dostojanstvo i životi ljudi nisu značili ništa. Bolesno je uživao gledajući krvoločno mučenje ljudi i sam čin gašenja ljudskih života. Tito se više puta javno hvalio kako je pokolj Hrvata izvršen 1945. njegov doktorat znanosti na univerzitetu komunističke revolucije, čime je javno preuzeo vrhovnu zapovjednu odgovornost za taj zločin bez zastare. Pri njegovom izvršenju nitko nije evidentirao imena i broj ubijenih ljudi. Jednostavno rečeno, zemljom su se valjale kolone iznemoglih zarobljenika i uhićenika, te punile zatvore i logore. Ubijanja su bila svakodnevna uz nastojanje da ih se pobije što više u što kraćem roku. O metodologiji nitko nije vodio računa i ona je bila prepuštena izvršiteljima.

Pored osobnog izdavanja brojnih naredbi za , te javnog preuzimanja vrhovne zapovjedne zločinačke odgovornosti, Tito se nije libio javno pohvaliti i brojnošću pobijenih 1945. godine. Ona prema službenom partijskom izvješću iz 1952. iznosi 586.000 ljudi. Unutar tog broja preko 500.000 žrtava činili su Hrvati. Uz svog vrhovnog zapovjednika i vrh zapovjedne piramide, dobro su poznati i neposredni izvršitelji tog genocida. To su bili tadašnja tzv. Jugoslavenska armija, postrojbe KNOJ-a i OZNE, organi >narodne vlasti> zvani Narodno oslobodilački odbori i njihovi odsjeci unutrašnjih poslova, te mnogobrojno srpsko stanovništvo, koje je prema Titovu naputku dovedene hrvatske uhićenike ubijalo s posebnom nasladom, u velikom broju i iznimno okrutno. Istaknute komunističke ubojice, od maršala Tita pa do Pavla Lovasića, vlasti Republike Hrvatske su, poput jugoslavenskih, izdigle na <čast oltara revolucije> i njihovim imenima prozvale u lice, trgove i parkove, kako bi udruženim snagama, plešući Kozaračko kolo, nastavili s ruganjem žrtvama hrvatskog genocida izvršenog prije šezdeset godina. Ni jedan od dostupnih počinitelja tada izvršenog ratnog zločina protiv hrvatskog naroda nije podvrgnut kaznenom progonu. Sadašnji najviši hrvatski državni dužnosnici pljuju po neoznačenim grobištima partizanskih žrtava daleko bogohulnije od svog uzora Josipa Broza Tita.

Otporaš/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Padom Bosne i Hercegovine pada i Europa

Objavljeno

na

Objavio

U jednom svom govoru vođa svih muslimana u svijetu, bošnjački otac i brat, turski predsjednik Erdogan izjavio da dobije „uvijek koprivnjiču” kad neki turski nogometni stadion nazovu arena. I stoga je naredio resornom ministru da se ne koristi više ta riječ. I sve to navodno što ga naziv arena podsječa na vrijeme od prije dvije tisuće godina kada su živi ljudi bacani u arenina igrališta, i kada su živi bili hrana gladnim životinjama.

Eto zaboli srce hladnog Erdogana za ljudima žrtvama ljudske zloče i brutalnosti od prije dva tisućljeća, a u isto vrijeme dok suosjeća sa tim žrtvama puni turske zatvore svojim neistomišljenicima. A kako su turski zatvori u vrijeme Erdoganove diktature postali pretijesni za toliki broj onih Turaka koji zemlju vide drugačije negoli predsjednik, Sultan uvodi smrtnu kaznu.

Potrebno je napraviti prostora u prenapučenim zatvorima, koji su suvremene turske arene. Arene u kojima su Erdoganovi protivnici gotovo u istom položaju kao i oni nesretnici u rimskim arenama.

Boli Izetbegovićeva babu Erdogana patnja ljudi iz antičkog vremena Rima kada su u arenama proždirale životinje ubačene ljude, ali ga ne boli, i ne priznaje patnje kršćana u okupiranim zemljama kada su ih njegovi prethodnici žive nabijali na kolac, pekli, potkivali kao konje, gulili im kožu, i sve to samo zbog toga što su bili kršćani. Ne boli ga ni današnja patnja i arenska nemoć obespravljenosti Hrvata katolika u federalnoj areni Bosne i Hercegovine, koju uz pomoć bošnjačkog vodstva,koje predvode dvojica članova beha Predsjedništva, Džaferović i Komšić, te njemačke kancelarke sve više puni „građanima“, hranom politički gladnim muslimanskim unitaristima i centralistima.

Gotovo isto se danas događa sa Hrvatima katolicima u federalnoj areni kao i u vrijeme gladijarstva, i to je danas suvremena svjetska, i europska arena. Federalni dio Bosne i Hercegovine u koju su ubacili, i još onaj mali ostatak katolika ubacuju među čopor silni i političke dominacije žednih Erdoganovih pristalica u BiH.

Ne želi vrijeme svojih Osmanlija da prizna takvim kakvim su ga njegovi prethodnici crnim učinili u Bosni i Hercegovini, i nastoje da ga ponove u toj tadašnjoj i sadašnjoj beha areni. Sve čini da se ne spominje crnilo i brutalnosti tog turskog vremena, samo kako bi ga što lakše oživio i u Bosnu i Herecgovinu povratio.

Nije samo Erdogan taj koji ne priznaje smrtne grijehe svojih Osmanlija, tu uz današnjeg turskog Sultana stoji cijelo bošnjačko političko i vjersko vodstvo muslimana u BiH. Svi se upregli da ožive ondašnje arene u BiH, i zemlju povrate u jednako strašan i brutalan povijesni period kakav je bio i u antičkom Rimu.

Put od diktature do arene, kojim Bošnjaci uvode beha federaciju, do propasti društva i zemlje, vrlo je kratak. U politici nema krače staze do arene, bilo za vlastiti narod, napose za pokoreni, nacionalne provalije i siromaštva od diktatorske vladavine. Stoga su Erdogan-Bakir-Merkel i izabrali Komšića za predstavnika janjičara u beha Predsjedništvo. Njegova zadaća je uvođenje diktature nad Hrvatima, a zatim i političko stjerivanje u arenu, u kojoj će njegovi „građani“ biti publika.

Diktatura u Turskoj i ona koja se uvodi u beha Federaciju s dvojicom muslimanskih članova u beha Predsjedništvu, su u potpunosti iste. Diktatore i u Turskoj i u beha Predsjedništvu birao je narod, turski i muslimanski. Demokracija je zadovoljena. Izbor diktatora u Turskoj se brani ekonomskim rastom u zemlji, a izbor dvojice muslimanskih predstavnika u beha Predsjedništvo se brani „demokratskim“ i „legalnim“ izborima izašlih Bošnjaka. U Turskoj diktator puni zatvore, arene, svojim političkim protivnicima, beha arenu muslimanski dvojac u beha Predsjedništvu puni hrvatskim narodom, koji bi u tim okolnostima obespravljenosti i političkog gladijarstva trebao nestati.

Kao što je bio, i jest, pokušaj državnog udara, koji je poslužio za uvođenje diktature, i razlog zatvaranja pola milijuna ljudi, i „legalnost“ izbora dvojice bošnjačko muslimanskih predstavnika u beha Predsjedništvo je razlog „građaniziranja“, islamiziranja Hrvata katolika. No, ono što je u tom

diktatorskom rastu Erdogana, i njegova lažnog rasta gospodarstva još strašnije i od svih tih zbivanja u Turskoj, poklopljenoj samovoljom jednog čovjeka koji svojim stilom vladavine podsjeća na Hitlera, je njegovo mirnodopsko širenje i oživljavanje krvavog Otomanskog carstva na nekada okupiranim kršćanskim europskim prostorima, u prvom redu u Bosni i Hercegovini.

Za razliku od lažnog napretka ekonomije, Sultanovo osvajanje Bosne i Herecgovine je bilo zaista stvarno, istinito. Bio je to, i jest, jedini turski napredak pod čizmom najopasnijeg suvremenog diktatora u svijetu. Svoj diktatorski stil vladavine, a što je karakteristika svih nedodirljivih vlastodržaca, prenio je i na svog poslušnika u Bosni i Hercegovini Bakira Izetbegovića.

Političkom ocu beha Muslimana, sultanu Erdoganu, u obnovljenom procesu osvajanja Bosne i Hercegovine smeta bilo kakvo prisustvo zapadni kršćanskih zemalja. I kršćana, napose katolika kao smetnje osvajanja federalnog beha dijela. Osim Njemačke. Svačija druga mu smeta u krvavom pohodu, sa milijunskom migrantskom vojskom, jer ta zemlja mu plaća milijarde eura da je lažno brani od migrantskih invazionista.

No pokazuje se kako te silne milijarde njemački poreznih obveznika ne uspjevaju da ih obrane od migrantske islamističke invazije. Što više milijardi dati Sultanu tim više islamski migranatskih invazinosta u Njemačkoj, i Osmanizma u Bosni i Hercegovini. Sultan ne vjeruje u zapadnu valutu, ona je ništa pred njegovom invazionističkom milijunskom vojskom koja kroz okupiranu Bosnu i Hercegovinu, 81. Pokrajinu Otomanskog genocidno konfesiocidnog carstva, maršira prema Beču a zatim i ostatku Europe.

Nakon što se utaborio u Bosni i Hercegovini, dakako uz pomoć Bakira, njemačke kancelarke koja mu pomaže politikom građaniziranja Hrvata katolika, i milijardama darovanih eura Sultan još više prijeti i kaže: „Ako oni imaju njihov dolar, mi imamo narod, imamo Alaha”. Sveti rat dzihad ne će prestati sve dok sultan iz osvojene Bosne i Hercegovine, kroz Alijin amanet izdate mu, ne dođe pod Beč i ne čuje europsku sramotnu predaju.

Padom Bosne i Hercegovine pada i Europa, i zbog toga se u njoj podižu šatori islamskim migrantskim ratnicima, kako bi se u povoljnom političkom trenutku, u najkračem vremenu, pridružili milijunskoj vojsci islamskih migranata koji ih čekaju u europskim zemljama, i onim milijunima neintegriranih Muslimana u Europi.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Televizijski portal N1 i Milaković krše hrvatske zakone!?

Objavljeno

na

Televizijski portal N1 i Milaković krše hrvatske zakone, tvrdi se u pismu pristiglom u našu redakciju, a koje objavljujemo:

Poštovane/i urednici portala N1

Na vašemu televizijskom portalu je 21. siječnja 2018., gostovao zamjenik gradonačelnika Vukovara, Srđan Milaković.

Gospodin se u nastupu služio stranim jezikom koji mnogi gledatelji u Hrvatskoj ne razumiju i nisu ga dužni razumjeti jer je hrvatski jezik u službenoj uporabi u Hrvatskoj.

Stoga vas molimo da prigodom gostovanja ljudi koji ne poznaju hrvatski jezik osigurate prevoditelja, jer u suprotnom kršite pozitivne zakonske propise u Hrvatskoj.

Tragedija je što mladi gospodin, rođen i odrastao u Hrvatskoj za 40 godina života nije uspio usvojiti jezik zemlje u kojoj je rođen i odrastao.

Ukoliko je mladi pravnik govorio strani, nama nepoznati jezik, zbog pozivanja na manjinska prava, tada smo i njega i vas dužni upozoriti ga na slijedeće:

Zakon o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Hrvatskoj propisuje ravnopravnu uporabu Hrvatskog i mnajinskih jezika tek u prvom stupnju, dakle na području gdje nacionalna manjina čini 33% stanovništva. U svim ostalim slučajevima službeni jezik je hrvatski jezik.:

II. UVJETI ZA RAVNOPRAVNU SLUŽBENU UPORABU JEZIKA I PISMA NACIONALNIH MANJINA

Članak 4.

Ravnopravna službena uporaba jezika i pisma nacionalnih manjina ostvaruje se u skladu s odredbama Ustavnog zakona o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe i ovoga Zakona pod sljedećim uvjetima:

  1. kada pripadnici pojedine nacionalne manjine na području općine ili grada čine većinu stanovnika, u skladu s Ustavnim zakonom o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, Okvirnom konvencijom za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe i ovim Zakonom,
  2. kada je predviđena međunarodnim ugovorima kojih je Republika Hrvatska stranka,
  3. kada su to statutom propisale općine i gradovi, u skladu s Ustavnim zakonom o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina u Republici Hrvatskoj, Okvirnom konvencijom za zaštitu nacionalnih manjina Vijeća Europe i ovim Zakonom,
  4. kada to, u odnosu na rad svojih tijela, u samoupravnom djelokrugu, statutom propiše županija na čijem je području u pojedinim općinama i gradovima u ravnopravnoj službenoj uporabi jezik i pismo nacionalne manjine.

Za ostvarivanje ravnopravne službene uporabe jezika i pisma nacionalne manjine na temelju stavka 1. točke 1. ovoga članka mjerodavni su podaci popisa stanovnika koji je neposredno prethodio uređivanju ovih pitanja statutom općine ili grada.

Željko Maršić-Zenga

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari