Pratite nas

U potrazi za Istinom

Krvavi zločinački pir u selu Uzdol

Objavljeno

na

Ovaj dokument je od 12. rujna 1993. kojeg Rasim Delić šalje Seferu Haliloviću kao “načelniku štaba vrhovne komande” i Salku Gušiću kao “komandantu 6. korpusa”, u kojem zapravo kaže da je onaj opseg operacije Neretva kojeg je zamislio Sefer Halilović, a taj opseg je kao što znamo “od Bugojna do Mostara” nerealan, i da se svede u okvire realnih mogućnosti, ili drugim rječima, da napadnu s težištem na Prozor i Mostar.

To je potvrdio i Šefko Hodžić u svom iskazu ali i u feljtonu o toj operaciji za koju je haški sud utvrdio kako “nema dokaza da se uopće odigrala” primjerice na stranici 26. u poglavlju pod naslovom “Svjedok operacije “Neretva93″ (11)”, gdje kaže:

“U ponedjeljak 13. septembra ´93. godine počela je operacija “Neretva”. Upravo tog jutra Sefer je od komandanta Delića dobio onaj telegram u kome Delić naređuje sizavanje operacije jer njen obim smatra nerealnim” (dokument ovdje)

U produžetku ovog dokumenta na stranici 28. i dalje pod naslovom “Svjedok operacije “Neretva93″ (12)” možete pročitati vrlo čudan pogled na krvnički masakr u Uzdolu.

U svezi s tim, da se vratim na ovaj gore dokument, u točki 2. stoji:

“Ispitati tačnost podataka o izvršenom genocidu nad civilima od strane pripadnika 9. bbr 1. korpusa”.

Dakle, 9. brigada ABiH koji je jedan dan “brdska” a drugi dan “motorizovana” pa je 12. 9. očito opet došao red na “brdsku” to je ona koju je vodio Ramiz Delalić zvani Ćelo kad je izvršila pokolj u Grabovici. Dakle, čak i Rasim Delić taj zločin u Grabovici naziva genocidom, jer to i je zločin sa svim obilježjima genocida.

Dalje u točki 2. kaže:

“Ukoliko se ustanovi tačnom počinioce izolovati i preduzeti energične mjere. Učiniti sve da se ovakvi postupci spriječe”.

To je šuplja priča, ne samo da ovakvi postupci nisu spriječeni, nego će se oni ponoviti već sutradan, odnosno 14. rujna 1993. u Uzdolu kad će bivši pripadnik HOS-a a sad pripadnik Armije BiH Enver Buza odvesti svoje zločince u krvavi zločinački pir u selu Uzdol, u kojem je ubijeno 29 hrvatskih civila, od čega 3 djece koje su ubijena puščanom vatrom iz neposredne blizine.

I to je zločin, a ne briljantna, kirurški čista, u skladu s ratnim pravom i ženevskim konvencijama preventivna osloboditeljska operacija HV-a “Džep 93“!!

Predrag Nebihi / Kamenjar.com

Da se nikad ne zaboravi: Krvavi blagdan Uzvišenja svetoga križa u Uzdolu 14. Rujna 1993.

Sutra je tužna obljetnica pokolja 29 hrvatskih civila i 12 vojnika HVO-a u Uzdolu koji su počinile jedinice prozorskog bataljuna Armije BiH.
Stanovnici Uzdola, starci, žene i djeca zvjerski su ubijeni u ranu zoru, zatečeni na spavanju. Najstarija žrtva imala je 87 godina, a najmlađa 10. Dio vojnika HVO-a bio je zarobljen i ubijen.

Masakr u Uzdolu nije izoliran slučaj. Samo par dana ranije, u Grabovici, Muslimani su pobili više od 30 civila hrvatske nacionalnosti.

Napadi na Uzdol i Grabovicu, bili su dio operacije ABiH Neretva 93, a cilj je bio prodor Armije prema Prozoru i Mostaru, razbijanje snaga HVO-a i protjerivanje hrvatskih snaga prema Zapadnoj Hercegovini.

Za ovaj zločin nitko nije odgovarao. Sefer Halilović u Haagu je oslobođen optužbi za oba zločina. Enveru Buzi, zapovjedniku prozorskog bataljuna, još se uvijek sudi u BiH.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Fra Anđelka Nuića partizani su nakon Bleiburga ubili u nekoj od kolona smrti

Objavljeno

na

Objavio

Jure Nuić rodio se 10. travnja 1908. u Drinovcima, a kršten je sutradan, 11. travnja. Roditelji su mu bili Ivan Nuić i Kata, r. Šimić. Krsni kum bio mu je Petar Nuić, a krstio ga je fra Anđeo Glavaš. Osnovnu školu završio je u Drinovcima, gimnaziju u Mostaru (od I. do VI. razreda) i na Širokom Brijegu, bogosloviju u Mostaru i Breslauu u Njemačkoj (danas Wroclaw u Poljskoj). Vojsku je služio u Mostaru od 15. svibnja do 7. studenoga 1932. 

U franjevački red stupio je 29. lipnja 1926. na Humcu i uzeo redovničko ime fra Anđelko. Obukao ga je provincijal fra Lujo Bubalo. Jednostavne zavjete položio je 30. lipnja 1927. u ruke istoga provincijala, a svečane 2. srpnja 1930. u ruke provincijala fra Dominika Mandića. Red subđakona primio je 28. lipnja 1931., đakona 29. lipnja 1931., a za svećenika je zaređen u Mostaru 11. prosinca 1932. Sve svete redove podijelio mu je mostarsko-duvanjski biskup fra Alojzije Mišić. Bio je župni vikar i župnik u nekoliko hercegovačkih župa. Ubijen je negdje u Sloveniji u svibnju 1945.

Njegov rođeni stric bio je fra Arkanđeo Nuić (1896.–1945.), dugogodišnji profesor klasičnih jezika na širokobriješkoj gimnaziji (1927.–1945.), doktor teoloških znanosti. Doživio je istu sudbinu kao i njegov bratić fra Anđelko i brojni drugi hercegovački franjevci: komunisti su ga ubili i spalili na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. Tjelesni ostatci počivaju mu u širokobriješkoj crkvi.

Zanimljivo je ovdje navesti tragičan slučaj iz 1930., vezan za obitelj Nuić. Naime, drinovački je župnik fra Mate Čuturić obavijestio provincijala fra Dominika Mandića da je 3. listopada te godine izgorjela kuća sinova pok. Perka Nuića, fra Arkanđelove braće, od kojih je jedan bio otac klerika fra Anđelka. Osim što su izgorjele sve stvari, izgorjelo je i više od 15 kvintala duhana. »Ova familija jest najjači sadioc u ovoj župi. Štete ima preko 70 tisuća dinara«, stoga moli provincijala da pomogne »ovu vrijednu, ali unesrećenu obitelj«.

Školovanje i redovnički život

Zanimljivo je da je Jure Nuić prvih šest razreda srednje škole završio na Državnoj gimnaziji u Mostaru (1920.–1926.), za razliku od ostale desetorice svojih kolega s kojima je 1926. stupio u novicijat, koji su gimnaziju pohađali kod franjevaca na Širokom Brijegu. O tome saznajemo iz dopisa koji je potpisao provincijal fra Lujo Bubalo 24. lipnja 1926.

Nakon svršetka novicijata preostala je dva razreda Jure, sada fra Anđelko, završio u Franjevačkoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Školske godine 1927./28. pohađa 7. razred, a ocjene, uglavnom dvojke i trojke, pokazuju da baš i nije bio vrstan đak. Iz vjeronauka je ocijenjen ocjenom vrlo dobar, a vladanje mu je odlično. Osmi razred završio je šk. god. 1928./29. O uspjehu na kraju toga razreda nisam pronašao podatke, ali je na maturalnom ispitu fra Anđelko uspješno završio sve pismene i usmene ispite te je njemu i sedmorici kolega ispitno povjerenstvo 20. lipnja 1929. priznalo »zrelost i spremnost za fakultet univerziteta«.

Jure Nuić stupio je u novicijat 29. lipnja 1926. i uzeo ime fra Anđelko. Habit mu je obukao fra Lujo Bubalo, provincijal. Meštar je bio fra Eugen Tomić (st.). Godinu novicijata s njim su provela još devetorica kolega: fra Bruno Adamčik, fra Ljubo Čuvalo, fra Nevinko Mandić, fra Stjepan Naletilić, fra Teofil Pehar, fra Rajko Radišić, fra Julijan Kožul, fra Ferdinand Skoko i fra Vendelin Vasilj.

Čak petoricu od njih deset ubili su komunisti. Osim fra Anđelka ubili su fra B. Adamčika, fra N. Mandića, fra S. Naletilića i fra J. Kožula. Trojica su život proveli kao franjevci u Kustodiji hrvatskih franjevaca u Americi (fra Lj. Čuvalo, fra F. Skoko i fra V. Vasilj), dok je jedan (fra T. Pehar) također živio u Americi djelujući kao svećenik u Kaliforniji, ali se 1949. sekularizirao i napustio zajednicu. Samo je fra Rajko Radišić preživio i ostao živjeti u domovini. Preminuo je na Humcu 1986.

Bogoslovni studij fra Anđelko je započeo na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru, gdje je završio tri godine studija (1929.–1932.) koji je upisao u rujnu 1929. U prvom semestru imao je predavanja iz apologetike, moralne teologije, filozofije i hebrejskog jezika, a profesori su mu bili fra Luje Bubalo, fra Ignacije Jurković, fra Ante Majić i fra Ante Jelavić. Fra Anđelko je bio osrednji student ocijenjen uglavnom ocjenom dobar (bonus), osim izvrsne filozofije (eminens). Za vladanje i marljivost dobio je najbolje ocjene (1). U ljetnom semestru imao je iste predmete i slične ocjene.

U sljedećoj godini (1930./31.) fra Anđelko je slušao i polagao Sveto pismo, dogmatiku, moralnu teologiju, kanonsko pravo i etiku. Ocjene su mu sve dobre (bonus), osim vrlo dobrog prava (laudabilis). Vladanje i marljivost je pokvario i sada je ocjena vrlo dobar (laudabilis i constans). Iste predmete ima i u ljetnom semestru, a ocjene su nešto bolje, laudabilis i bonus, ali i sufficiens iz etike. Vladanje i marljivost ocijenjeni su kao i lanjske godine.

U god. 1931./32. sluša sljedeće predmete: uvod u Novi zavjet, dogmatiku, moralnu teologiju, kanonsko pravo, povijest Crkve, pastoralnu teologiju i egzegezu Starog zavjeta (Psalmi). Ove je godine pokvario i ocjene i vladanje: ocjene su većinom bonus i dvaput sufficiens, vladanje dovoljno (sufficiens), a marljivost dobra (constans). Profesori su mu fra Ante Jelavić, fra Lujo Bubalo, fra Ignacije Jurković i fra Jerko Boras. U ljetnom semestru sluša iste predmete, a ocjene su prilično bolje: bonus i dvaput laudabilis. Vladanje i marljivost ocijenjeni su istom ocjenom kao i prije. Nakon završetka ljetnog semestra 1932. fra Anđelko je na odsluženju vojnoga roka.

Završivši trogodišnji studij filozofije i teologije u Mostaru, fra Anđelko je 11. prosinca 1932. bio zaređen za svećenika. Krajem godine, oko Božića, proslavio je mladu misu u rodnim Drinovcima. Početkom 1933. poslao je podrobno izvješće provincijalu o skupljenu i potrošenu novcu na mladoj misi. Ukupno je od uzvanika skupljeno 5.020 dinara. Od te svote fra Anđelko je kod kuće ostavio za trošak 3.000 dinara, a za sebe je uzeo 1.120 dinara. U izvješću doslovce navodi u što je utrošen svaki novčić. Ostatak novca potrošen je za namirnice, plaću kuharima i sl. Fra Anđelko je zaređen za svećenika u tako neuobičajeno vrijeme (redovito su ređenja bila u lipnju ili srpnju) jer se od svibnja do studenoga 1932. nalazio na odsluženju vojnoga roka.

Nije jasno gdje je fra Anđelko bio tijekom ljetnoga semestra 1932./33., dakle nakon svećeničkog ređenja i proslave mlade mise. U službenoj knjizi Franjevačke teologije u Mostaru stoji za njega i njegove kolege: »Koji nijesu ocijenjeni bili su u inozemstvu.« Iz dostupnih dokumenata, pak, vidljivo je da je on u inozemstvu od zimskog semestra 1933./34. Bio je, naime, u jesen 1933. s kolegama fra Ljubom Čuvalom i fra Rufinom Šilićem upućen u Breslauu da bi tamo dovršio studij i bolje naučio njemački jezik. Moguće je da je tu bio već od ljetnog semestra 1932./33. Iz Breslaua se fra Anđelko javio provincijalu pismom od 25. rujna 1933.

S njim su u Breslauu pošli i njegove kolege fra Ljubo Čuvalo i fra Rufin Šilić. Fra Ljubo je pisao provincijalu krajem studenoga o njihovu putovanju preko Zagreba i Beča u Breslauu. Iako je bio zadovoljan prvim dojmovima u novoj sredini, fra Anđelko nije dugo ostao u Breslauu. Još je u siječnju 1934. dobio obedijenciju da se može vratiti u Provinciju, a u Hercegovini je bio već u veljači iste godine. Da je u Mostaru bio početkom svibnja, znamo iz provincijalova dekreta od 9. svibnja kojim ga privremeno premješta na Humac, gdje će biti na raspolaganju gvardijanu dok župnik, koji je obolio, ne ozdravi, a fra Julijan Kožul ne položi jurisdikciju. Provincijal je i od biskupa zatražio odobrenje da fra Anđelko može biti na ispomoći na Humcu dok je župnik fra Mladen Barbarić bolestan: obolio je od pjegavog tifusa.

Dušobrižničko djelovanje

Svoje prve dušobrižničke mjesece fra Anđelko je proveo u Mostaru: od ožujka do rujna 1934. Kroz to je vrijeme krstio 70 djece te obavio jedno vjenčanje. Nakon toga je upućen za župnog vikara u Konjic. Tu je ostao od kraja rujna 1934. do svibnja 1937. Dekret kojim je premješten u Konjic poslao je provincijal 26. rujna 1934. Osim svećeničke službe bio je određen i za vjeroučitelja u Bradini i Čelebiću.

Nakon tri godine službe župnog vikara fra Anđelko je imenovan župnikom, i to u tešku brdsku župu Gorance. O tom je premještaju provincijal 31. svibnja 1937. obavijestio Odsjek za vjere Kraljevske banske uprave: »Fra Anđelko je premješten za župnika u Gorance namjesto dotadašnjeg župnika fra Vencela Kosira. Imenovani je već preuzeo povjerenu mu dužnost.« U Gorancima je ostao dvije godine (1937.–1939.), a potom je premješten u Izbično (1939.–1941.), također brdsku i siromašnu župu.

Čini se da je fra Anđelko bio omiljen u Gorancima pa se pročulo kako ga župljani »ne će dati«. O tome je provincijalu pisao dotadašnji župnik u Izbičnu fra Jozo Bencun 1. svibnja 1939.: »Amo se puno govori, da iz Goranaca župnika nedadu. Ja sam se stoga pripao, da nebi bilo po me loše. Već, ako će Nujić ostati u Gorancima, to je lako učiniti drugu prominu.« Predlaže da u tom slučaju namjesto fra Anđelka Nuića dođe fra Damjan Rozić: »Tko došao da došao ovđe to je meni isto samo molim, da Provincijal dodje sa župnikom i da me prije obavjesti koji će dan doći, pošto u kući ima samo kruva i cikorije, te da mogu još koje jaje pripraviti. Samo ima vina.«

Fra Anđelko je ipak došao u Izbično i tamo ostao dvije godine. Iz Bencunova je dopisa dovoljno razvidno koliko je župa bila siromašna! Banska vlast Banovine Hrvatske imenovala ga je 1. veljače 1941. za poučavatelja pomoćne pučke škole u Izbičnu. Tu službu vršio je šest mjeseci. U Izbičnu je fra Anđelko ostao do lipnja 1941., a tada je premješten za župnoga vikara u Čitluk (od lipnja 1941. do srpnja 1943.). Za to vrijeme obavio je 55 krštenja i nijedno vjenčanje.

U srpnju 1943. premješten je za župnoga vikara u Međugorje. Ono je bilo njegova posljednja dušobrižnička služba, ali ne i posljednje mjesto boravišta. Fra Anđelko je, naime, u svibnju 1944. premješten u mostarski samostan. Za vrijeme svoga djelovanja u Međugorju fra Anđelko je krstio 27 djece te obavio dva vjenčanja.

Smrt na nepoznatu mjestu

Koliko je dugo fra Anđelko ostao u samostanu u Mostaru i je li imao još kakvu službu prije svoje smrti, iz sačuvanih spisa nije razvidno. Njegovo se ime u spisima Arhiva Provincije nakon rujna 1944. više ne spominje. Svakako je sigurno da je i on, kao i bezbrojni drugi, bježao pred komunističkom partizanskom vojskom te dospio u Austriju. Ubijen je u povratku nakon 15. svibnja 1945. na nepoznatu mjestu, u nekoj od kolona smrti.

Nakon što su bili predani u komunističke ruke, u Dravogradu ga je susreo fra Lucijan Kordić, koji je o njihovu beznadnu položaju zabilježio: »Neki partizanski vojnik, sav očupan i rutav, priđe mi i traži, da mu tu usred grada, na trgu svučem i dam hlače, a on će meni dati svoje prljave i poderane. Moje hlače bile su polukožne i u dobru stanju. A kada sam ih pod silu počeo svlačiti, išlo je teško poradi znojave slijepljenosti i njihove uskoće – on ih je sam uz psovku sagnut počeo s mene svlačiti. Bio sam u dilemi: da mu poradi njegove grube nasrtljivosti i mojega povrijeđenoga ponosa skočim na glavu, ali to bi bio moj svršetak.

Na tom žalosnom putu susreo sam O. Anđelka Nuića, koji se je ukraj ceste svađao s jednim partizanom, koji mu je htio oteti sat. Isto tako u istoj koloni susreo sam i prof. O. Brunu Adamčika i svega izmučenoga O. dr. Bonu Jelavića, obojica moji bivši profesori. Nijednoga od svih ovih spomenutih nitko više nije vidio. Progutala ih je krvava partizanska srdžba.«

Nikić je na temelju te Kordićeve bilješke izveo malo presmion zaključak o fra Anđelkovoj smrti: »Partizan ga htio premetnuti i opljačkati, a on nije dopustio.« Iz Kordićeva opisa, naime, ne može se izvući zaključak da je fra Anđelko bio ubijen odmah tu, na licu mjesta. Ali je sigurno da nije poživio dugo nakon tog događaja. Svakako, nema spomena da bi dospio do Zagreba, gdje su stotine svećenika bili smješteni u tamnicu na Savskoj cesti.

Dr. fra Častimir Majić u svojemu sjećanju na fra Anđelka piše općenito o njegovoj smrti, jer konkretnih podataka do danas nema nitko: »Na Bleiburgu je 15. svibnja bio predan jugopartizanima. U trodnevnoj hodnji smrti kroz Sloveniju podlegao je njihovim zlostavljanjima. Neki kažu da je oko 18. svibnja našao tragičnu smrt u vojničkim rovovima kod Maribora u društvu druge svoje subraće iz Hercegovačke franjevačke provincije. Pogubljen je u 37. godini života i bio je najstariji među njima. Fra Anđelko je ispio kalež boli do vrha Kalvarije koja ga je na Križnom putu održala jakim. U svojim slabostima ponovno je kršten vlastitom krvlju, a svojim si je mučeništvom pripravio boravak na nebesima.«

Piše: dr. sc. fra Robert Jolić/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Dr. Matko Marušić: Komunističkim lažima u Hrvatskoj polako ali sigurno dolazi kraj.

Objavljeno

na

Objavio

Što god preko ustaša i NDH tovarili Hrvatima i Hrvatskoj na leđa bit će istraženo i doznat će se puna istina. A za mir u društvu i dušama ne treba nam ništa više od – objektivne znanstvenoistraživačke povijesne istine …

Ovih dana se vodila žestoka bitka oko kurikula hrvatske povijesti. Budak i Jokić su uhvaćeni, od nebrojenih povjesničara i nastavnika, u pokušaju da u predmetu Povijest, hrvatsku povijest svedu na to – da je u školama bude što manje, da se ne uči kao nacionalna nego kao globalna, da se prikriju njezina veličina i tragedije, a ostane globalistička i balkanska slika. Da se zataji ono što nam je na ponos, a istakne ono što je na sramotu, s tim da se sramotu pojača lažima i preuveličavanjima ubačenim u vrijeme jugokomunističkoga režima. Zato je imenovano novo povjerenstvo koje je donijelo pristojan i konkretan dokument. No tada su se digli ljevičari jugonostalgičari, predvođeni nekim nastavnicima Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Oni su organizirali „Okrugli stol“ u kurikulu povijesti na kojemu je napadnut popravljeni kurikul. Te događaje i njihovu ideološku pozadinu razotkrio je dr. Ante Nazor (https://narod.hr/hrvatska/prof-dr-sc-ante-nazor-igre-bez-granica-kurikul-nastave-povijesti).

U iskrivljavanju hrvatske povijesti ljevičari se oslanjaju na zloporabu Holokausta

Citirana rečenica s „Okrugloga stola“, koju su prenijeli glavni hrvatski mediji, pokazuje da u iskrivljavanju hrvatske novije povijesti komunisti sve više rabe jedan trik – a to je zlorabljenje tužne i tragične povijesti Holokausta! Ponovit ću još jednom tu najvažniju, ključnu, a podmuklu, neistinitu i primarno protuhrvatsku rečenicu jer je ona i sažetak i taktika svih prigovora s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu: da „sadržaj povijesti nije moderan jer se ne uči o Holokaustu“.

To su rekli oni isti koji su u svojemu kurikulu (Jokićevu) deset puta spomenuli učenje Holokausta, a učenje Domovinskoga rata samo jednom. Drugim riječima, već je Jokićeva ekipa taj trik primijenila u svojoj izradi kurikula povijesti. A kad se otkrilo da je taj kurikul pristran i hrvatska povijest okljaštrena i krivo prikazana, „Okrugli stol“ na Filozofskom fakultetu otkrio je karte i popravcima kurikula usprotivio se zloporabom Holokausta.
Ti ljudi će pri tome i ostati, jer uvlačenje Holokausta u hrvatsku povijest služi da bi oni određivali sadržaj kurikula da on bude što manje hrvatski, a što više sramotan. Oni im danas ostaje kao jedino oružje kojim mogu izobličavati istinu i Hrvatsku „držati u šahu“ (https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/31025-m-marusic-otvoreno-pismo-gospodinu-efraimu-zuroffu.html).

Shema zloporabe Holokausta

Komunistički trik zloporabe Holokausta protiv Hrvatske ima ovu shemu: ustaše su donijeli rasne zakone i ubijali Srbe, Židove i Rome, to je Holokaust; tko dira u srbokomunističke preuveličavanja i laži – dira i u istinu o Holokaustu u Europi. Tko dira u istinu o Holokaustu u Europi, navući će bijes Židova. Pa će nastradati i hrvatski „revizionizam“ i država Hrvatska.
To je i davnašnji i današnji komunistički cilj u Hrvatskoj – da nastrada hrvatska država, a za to se služe tim trikom s Holokaustom.

Vikom da u učenju hrvatske povijesti „nema dovoljno Holokausta“ oni žele ostati glavni tvorci kurikula povijesti i prikazati je da za Hrvatsku bude što manje nacionalna i istinita, a što više balkanska i sramotna. Holokaust im služi da zadobiju pozornost i reakciju Židova kojima je Holokaust svetinja i koji su na njega jako osjetljivi, a demokratsku Hrvatsku prikažu kao društvo koje negira Holokaust, dakle je pronacističko. A nacizam je u svijetu zauvijek osuđen, pa bi sjena te osude pala i na Hrvatsku.

Režim NDH jest tamna mrlja na hrvatskoj povijesti, ali nije ni grijeh ni štićenik današnje Hrvatske. Nitko u Hrvatskoj nije protiv učenja tužne istine o NDH, ali imamo pravo ne prihvatiti komunističke laži nataložene na razdoblju hrvatske povijesti u vrijeme komunističkoga režima (https://www.braniteljski-portal.com/komemoracija-zrtava-ustaskih-logora-gospic-jadovno-pag-komu-je-i-na-osnovi-cega-franjo-habulin-predsjednik). Zato vikom o Holokaustu komunisti zapravo žele spriječiti otkrivanje svojih laži, a ne zaštititi istinu o Holokaustu.

Holokaust se primjereno učio u hrvatskim školama i prije Jokića, uči se danas i učit će se i u budućnosti. No to ne znači da to učenje smije sadržavati preuveličavanja i ordinarne laži.

Zašto se upravo danas komunisti toliko pozivaju na Holokaust?

Više je razloga zbog kojih hrvatski komunisti danas toliko ustraju na učenju Holokausta. Prvo, oni su to uvijek i činili: nakon što su pobili sve s ikakvim znanjem i kulturom a narod zasužnjili u svoj satrapski režim, u tijeku svoje vlasti od 45 godina izmislili su, prekrojili, zatajili i iskrivili cijelu hrvatsku povijest, a napose onu II. Svjetskoga rata. I tako su Hrvate strpali u naciste i stvorili mehanizam zabrane istraživanja povijesnih istina.

Okrutno se kažnjavalo samo spominjanje Bleiburga i Križnoga puta. Možda i pola milijuna ubijenih nije se ni spominjalo niti brojilo. Ni danas ih se država ne usudi iskapati i pokapati.
Okrutno se kažnjavala svaka sumnja, čak i pitanja o opsegu i načinima ustaških zločina. Napisane su potpuno lažne knjige o kojima nije smjelo biti spora. Na temelju njih napisane su laži u školskim udžbenicima. Andrija Hebrang stariji bio je rusko-njemački-ustaški špijun, Stepinac suradnik zločina, u Jasenovcu je ubijeno 700.000 ljudi… Nije moguće ni u debeloj knjizi nabrojiti sve laži i sve teme laganja o hrvatskoj povijesti. Jer upravo su komunisti napisali debele knjige laži i – to je bila ta „povijesna istina“ kojoj se učilo nevinu hrvatsku djecu.

Onda se Hrvatska osamostalila, doživjela agresiju, pobjedu i obnovu i hrvatski povjesničari su dobili slobodu istraživanja; počeli su prikupljati dokumente i iznositi sasvim drukčije podatke. Podatke koji su pokazivali da smo živjeli u totalnoj laži.

Odličan primjer je masovni pomor Hrvata u Bleiburškom masakru: kad se o tome smjelo slobodno govoriti, komunisti su vikali da je to ustaška laž. A kad su otkopane strahote Kočevskoga roga i Hude jame, te su teme počeli izbjegavati a nalaze relativizirali. U velikoj su mjeri u tome i uspjeli jer su komunisti, u dva mandata na vlasti (Račan i Milanović), uspjeli obustaviti istraživanja i pokapanja, a povjesničari poput onih s „Okrugloga stola“ na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i dalje javnosti tumače lažnu hrvatsku povijest.
No sada se pojavljuju drukčiji podatci o ustaškim zločinima. Ustaške zločine nitko ne negira i NDH nitko ne rehabilitira, ali otkriva se da su komunistička pretjerivanja zaprepašćujuće velika, od 10 do 100 puta! Među komunistima nastaje velika panika! Otkrili su se i dokazani su njihovi zločini, a sada prijeti i da se dozna istina o lažima koje su stvorili o Hrvatima općenito preuveličavajući ustaške zločine.

Barem laži o ustaškim zločinima moraju obraniti, jer to je zadnje što imaju! A tu mogu upotrijebiti Židove! Reći će da je to negiranje Holokausta, za što postoji službeni engleski izraz „Holocaust denial“. Pa će možda Židovi obaviti posao zaštite njihovih laži.
Zato je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu izgovorena rečenica „sadržaj povijesti nije moderan jer se ne uči o Holokaustu“.

Kako na taj trik treba reagirati?

Vrlo jednostavno – treba se služiti nepobitnim dokazima. Židovi su učeni ljudi, imaju znanstvenike u svim granama znanosti i znaju što je znanstveni dokaz i poštuju ga. Kao i mi, i oni znaju da je NDH bila neprihvatljiva, od toga da je stvorena snagom nacizma, preko donošenja rasnih zakona, do bezakonja, pljačke, progona i zločina. Ali to ne će učiniti da prihvate komunističke laži i pretjerivanja – kad im se podastru primjereni dokazi.

Ne smije se zaboraviti da je dr. Esther Gitman došla u Hrvatsku studirati spašavanje Židova u NDH, ali sa židovskim komentarom „tamo se nema što istraživati, tamo su svi Židovi pobijeni“ (rekla je to na HTV). A onda je otkrila nadbiskupa Alojzija Stepinca i divni hrvatski narod koji je i u toj vrlo ozbiljnoj opasnosti pomagao svojim sugrađanima Židovima! Ne, znanost ne će izdati istinu o Hrvatskoj, bila ona ružna ili lijepa.

Što treba primijetiti

Komunistički intelektualci u Hrvatskoj ne komentiraju radove Esther Gitman.
Komunistički povjesničari u Hrvatskoj izbjegavaju javno sučeljavanje argumenata sa suvremenom hrvatskim povjesničarima koji predstavljaju podatke sasvim drukčije od komunističkih (npr. s Igorom Vukićem ili Josipom Jurčevićem) (https://www.braniteljski-portal.com/matko-marusic-napadi-na-igora-vukica-i-karolinu-vidovic-kristo-su-komunisticki-napad-na-slobodu-znanstvenoga-istrazivanja-i-slobodu-govora).

Kad komunisti i ljevičari općenito govore o povijesti napadaju samo fašizam, nacizam i „filoustaštvo“, ali nikad ne spominju komunizam. Usprkos europskim i hrvatskim deklaracijama koje su osudile sve totalitarne režime! Kad god čujete istarske IDS-ovce kako trabunjaju o povijesti, primijetite da uvijek napadaju „fašizam“ u Zagrebu (Hercegovini i Dalmatinskoj zagori), ali nikad ne spominju talijanski – koji je toliko zla nanio Istri; a ustaša tamo nikad nije ni bilo. Nikad ne spominju da su u II. Svjetskom ratu u Istri spaljena četiri sela a stanovnici pobijeni i da su – sva četiri bila hrvatska!

Nikad ne spominju komunističke zločine općenito, a partizanske specifično, iako su komunisti pobili barem dvostruko više ljudi nego fašisti i nacisti, a partizani mnogostruko više ljudi nego ustaše (http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/27080-samo-istina-a-ne-lazi-vesne-pusic-i-milorada-pupovca-smirit-ce-hrvatsku.html).

Nikad niste čuli da prosvjeduju protiv laži koje dolaze iz Srbije.

Nikad niste čuli da prosvjeduju zbog toga što su četnici, koji su pobili tisuće Hrvata, u Srbiji proglašeni – antifašistima.

Nikad niste čuli da spominju da su u Domovinskom ratu zgaženi Vukovar, Škabrnja, Ćelije i stotine drugih mjesta, uništeno 400 crkvenih objekata i ubijeno barem šest tisuća civila, uključivši i 400 djece i to sve – pod znakom crvene zvijezde, s „antifašističkim“ (partizanskim) krilaticama i partizanskim nazivima vojnih jedinica.
Što to znači? Razmislite. Pitajte ih.

Zaključak

Komunističkim lažima u Hrvatskoj polako ali sigurno dolazi kraj.
Otkriveni su komunistički zločini i prije ili poslije o njima će se nepobitno znati svi detalji. Krili to komunisti jače ili slabije, na kraju će se povaditi i pobrojiti hrvatske žrtve iz svih jama i masovnih grobnica.

Što god preko ustaša i NDH tovarili Hrvatima i Hrvatskoj na leđa bit će istraženo i doznat će se puna istina. A za mir u društvu i dušama ne treba nam ništa više od – objektivne znanstvenoistraživačke povijesne istine (https://www.braniteljski-portal.com/matko-marusic-analiza-nastupa-ive-goldsteina-u-tv-emisiji-nedjeljom-u-2-sve-je-to-izvrtanje-istine-i-laz-na-laz).

Zaklanjanje za Židove i Holokaust zadnji je i očajnički protuhrvatski potez, nedostojan ne samo povijesne znanosti, nego i obične ljudske pristojnosti i morala. Ono je također izravna uvreda Židovima i Holokaustu, jer od njega pravi maskaradu i zlorabi ga u svrhu političkoga održanja s ludom nadom da će jednoga dana opet doći na vlast i zaustaviti nezaustavljivo nastupanje istine koja je za njih pogubna. S druge strane, za časne i poštene ljude istina nikad nije pogubna.

emeritus, Matko Marušić

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari