Pratite nas

U potrazi za Istinom

Krvavi zločinački pir u selu Uzdol

Objavljeno

na

Ovaj dokument je od 12. rujna 1993. kojeg Rasim Delić šalje Seferu Haliloviću kao “načelniku štaba vrhovne komande” i Salku Gušiću kao “komandantu 6. korpusa”, u kojem zapravo kaže da je onaj opseg operacije Neretva kojeg je zamislio Sefer Halilović, a taj opseg je kao što znamo “od Bugojna do Mostara” nerealan, i da se svede u okvire realnih mogućnosti, ili drugim rječima, da napadnu s težištem na Prozor i Mostar.

To je potvrdio i Šefko Hodžić u svom iskazu ali i u feljtonu o toj operaciji za koju je haški sud utvrdio kako “nema dokaza da se uopće odigrala” primjerice na stranici 26. u poglavlju pod naslovom “Svjedok operacije “Neretva93″ (11)”, gdje kaže:

“U ponedjeljak 13. septembra ´93. godine počela je operacija “Neretva”. Upravo tog jutra Sefer je od komandanta Delića dobio onaj telegram u kome Delić naređuje sizavanje operacije jer njen obim smatra nerealnim” (dokument ovdje)

U produžetku ovog dokumenta na stranici 28. i dalje pod naslovom “Svjedok operacije “Neretva93″ (12)” možete pročitati vrlo čudan pogled na krvnički masakr u Uzdolu.

U svezi s tim, da se vratim na ovaj gore dokument, u točki 2. stoji:

“Ispitati tačnost podataka o izvršenom genocidu nad civilima od strane pripadnika 9. bbr 1. korpusa”.

Dakle, 9. brigada ABiH koji je jedan dan “brdska” a drugi dan “motorizovana” pa je 12. 9. očito opet došao red na “brdsku” to je ona koju je vodio Ramiz Delalić zvani Ćelo kad je izvršila pokolj u Grabovici. Dakle, čak i Rasim Delić taj zločin u Grabovici naziva genocidom, jer to i je zločin sa svim obilježjima genocida.

Dalje u točki 2. kaže:

“Ukoliko se ustanovi tačnom počinioce izolovati i preduzeti energične mjere. Učiniti sve da se ovakvi postupci spriječe”.

To je šuplja priča, ne samo da ovakvi postupci nisu spriječeni, nego će se oni ponoviti već sutradan, odnosno 14. rujna 1993. u Uzdolu kad će bivši pripadnik HOS-a a sad pripadnik Armije BiH Enver Buza odvesti svoje zločince u krvavi zločinački pir u selu Uzdol, u kojem je ubijeno 29 hrvatskih civila, od čega 3 djece koje su ubijena puščanom vatrom iz neposredne blizine.

I to je zločin, a ne briljantna, kirurški čista, u skladu s ratnim pravom i ženevskim konvencijama preventivna osloboditeljska operacija HV-a “Džep 93“!!

Predrag Nebihi / Kamenjar.com

Da se nikad ne zaboravi: Krvavi blagdan Uzvišenja svetoga križa u Uzdolu 14. Rujna 1993.

Sutra je tužna obljetnica pokolja 29 hrvatskih civila i 12 vojnika HVO-a u Uzdolu koji su počinile jedinice prozorskog bataljuna Armije BiH.
Stanovnici Uzdola, starci, žene i djeca zvjerski su ubijeni u ranu zoru, zatečeni na spavanju. Najstarija žrtva imala je 87 godina, a najmlađa 10. Dio vojnika HVO-a bio je zarobljen i ubijen.

Masakr u Uzdolu nije izoliran slučaj. Samo par dana ranije, u Grabovici, Muslimani su pobili više od 30 civila hrvatske nacionalnosti.

Napadi na Uzdol i Grabovicu, bili su dio operacije ABiH Neretva 93, a cilj je bio prodor Armije prema Prozoru i Mostaru, razbijanje snaga HVO-a i protjerivanje hrvatskih snaga prema Zapadnoj Hercegovini.

Za ovaj zločin nitko nije odgovarao. Sefer Halilović u Haagu je oslobođen optužbi za oba zločina. Enveru Buzi, zapovjedniku prozorskog bataljuna, još se uvijek sudi u BiH.

Što vi mislite o ovoj temi?

U potrazi za Istinom

Nika Pinter: Vrijeme će pokazati što se zbilja dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Ispivši otrov u haškoj sudnici, general Slobodan Praljak 29. studenog 2017. ušao je u povijest odbivši presudu riječima ‘General Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu’.

Dvije godine kasnije, njegova odvjetnica Nika Pinter kazala je u izjavi za portal Direktno kako se nakon presude morala pribrati s obzirom na to da su uslijedila policijska ispitivanja.

Nakon izricanja presude i satima nakon toga u mojoj su glavi misli bile nepovezane, isprepletene, svezane u čvor, no morala sam razmrsiti misli, zatomiti osjećaje i  rekonstruirati dane, mjesece, godine zbog ispitivanja na policiji, kazala je Printer.

Vrijeme će, smatra generalova odvjetnica, pokazati što se zbilja dogodilo u BiH u vremenskom razdoblju za koje je šestorka osuđena.

– Kao onda i danas mislim da presuda nije odraz činjenica koje su putem dokaza obrana, ne samo obrane generala Praljka, prezentirane sudu. Danas sam uvjerena da će vrijeme, pa makar i kada me više ne bude, pokazati što je stvarno bilo u vremenskom razdoblju 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine i HZ/HR HB.

Danas kada razmišljam o tom danu povezujem ga s kineskom poslovicom ‘Sve zablude imaju svoje vrijeme, a i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila’, istaknula je Pinter.

Na upit jesu li Hrvati, posebno oni u BiH, išta naučili iz Praljkovog čina, Pinter se ponono poslužila kineskim poslovicama.

-Ako se oblaci ne nakupe, neće biti kiše; ako se narod ne ujedini, neće biti snažan’. ‘Ako su trojica ljudi jednodušna, i žutu zemlju pretvorit će u zlato; ako misle svatko za sebe, i žuto zlato pretvorit će u prah’, riječi su odvjetnice generala Praljka.

Podsjetimo, general Slobodan Praljak i vodstvo nekadašnje Herceg Bosne osuđeni su 29. studenog 2017. u Haaškom sudu pravosnažnom presudom za zločine nad Bošnjacima tijekom proteklog rata kao i za “udruženi zločinački poduhvat” u jednom razdoblju 1993. na području tadašnje Herceg Bosne.

U petak, na dan godišnjice smrti, u mnogim hrvatskim mjestima diljem BiH paljenjem svijeća bit će odana počast generalu Slobodanu Praljku.

M.M./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

AVNOJ je bio paravan iza koga se krila samovolja zločinačke komunističke partije

Objavljeno

na

Objavio

AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) formiran je 26-27. studenoga 1942. godine u Bihaću (na prvom zasjedanju) kao “Vrhovno zakonodavno tijelo revolucionarne vlasti” buduće “nove Jugoslavije” i on nije bilo ništa drugo nego krinka iza koje se provodila samovolja Tita i njegovih najbližih suradnika (iz CK KPJ i VŠ).

Naime, “delegate” koji su navodno predstavljali “volju naroda” iz svojih je redova birala KPJ – dakle, a sve je bilo u skladu s direktivama “odozgo” i predstavljalo odraz volje partijske vrhuške. Tako su nepismeni ili u najboljem slučaju polupismeni “proleteri” – komunisti koji ionako nisu imali pojma o sadržaju niti značenju odluka koje su se donosile, iste usvajali aklamacijom i potvrđivali pljeskom, budući da je sve unaprijed bilo zacrtano i skrojeno prema međusobnom dogovoru najistaknutijih “drugova” (Tito, Đilas, Ranković, Čolaković, Moša Pijade i drugi), pa je revolucionarima ostalo samo poslušno podizanje ruku i klicanje.

Na tom prvom zasjedanju, od ukupno 71 pozvanog “delegata” što ih je odabrala Partija, pojavilo se njih 54 (drugi su izostali “zbog ratnih okolnosti”. Tih je 54 “proletera”, dakle, “udarilo temelje nove Jugoslavije” – u svakom slučaju “reprezentativan” uzorak s obzirom na broj a i kompetenciju u odlučivanju!

Osim po odlukama vezano za buduće ustrojstvo Jugoslavije i formiranje vlasti, AVNOJ je ostao zabilježen i po nekim zakonima i uredbama koje su bile segregacijske naravi i u konačnici išle na ruku velikosrpskoj struji u redovima KPJ i partizanskom pokretu – što je dobrim dijelom bilo uzrokovano i težnjom da se četnike iz Srbije odobrovolji kako bi prešli u redove NOP-a (no, kako to nije bilo dovoljno, četnicima je u tri navrata od kolovoza 1944. do siječnja 1945. ponuđena kolektivna amnestija, također odlukama AVNOJ-a).

Prije svega, ovo je tijelo 21. studenoga 1944. godine donijelo niz zakona i odluka koje su bitno utjecale na ustroj buduće države i međunacionalne odnose u njoj, pa i onu po kojoj su dekretom svi domaći Nijemci (tzv. folksdojčeri) osim onih koji su mogli dokazati kako su se “s puškom u ruci borili na strani partizana ili aktivno pomagali NOP” bili proglašeni “državljanima njemačkog Reicha”, pa su sukladno tomu izgubili pravo daljnjeg boravka na tlu Jugoslavije. U isto vrijeme, budući da su kolektivno proglašeni “narodnim neprijateljima”, oduzeta im je sva pokretna i nepokretna imovina i protjerani su. S područja Slavonije, Srijema, Banata i Bačke, protjerano je preko 500.000 pripadnika ovog naroda, a u logorima i skupnim i pojedinačnim egzekucijama ubijeno je ili umrlo od gladi, bolesti i posljedica mučenja oko 50.000.

Bilo je to neselektivno etničko čišćenje jedne manjine koja je kolektivno kažnjena, bez ikakvoga utvrđivanja eventualne krivnje pojedinaca koji su sudjelovali u ratu na strani Hitlera ili činili zločine.

U pozadini svega krio se plan “srbiziranja” krajeva što su ih do tada najvećim dijelom naseljavali Nijemci, a njihov progon bio je samo prva faza tog projekta.

Kuće, zemlja i sve pokretne stvari od vrijednosti oduzete su im (samo su rijetki uspjeli odnijeti ponešto od imovine), a potom je nakon svršetka rata slijedilo naseljavanje Srba i Crnogoraca pod krinkom “Agrarne reforme i kolonizacije” i uz geslo “Zemlja seljacima”.

Na temelju “Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji” što ga je kolovoza 1945. donio AVNOJ, Srbi i Crnogorci (kojih je u ukupnoj masi kolonista bilo preko 80%) dobili su u trajno vlasništvo cjelokupnu imovinu protjeranih Nijemaca (kuće, zemlju, stoku i sve drugo) i u krajevima u koje su došli uspostavili svoju vlast. Naime, najveći dio njih bio je iz redova KPJ, uz to sa statusom “prvoborca”, pa im je povlašten položaj u sredinama u koje su stizali unaprijed zajamčen. Pored svih drugih privilegija, ovi su “borci” (od kojih je jedan dobar dio u vrijeme rata bio na četničkoj strani – što je došlo do izražaja i u vrijeme raspada SFRJ) bili primatelji visokih “boračkih” mirovina (koje su se dobivale po skraćenom postupku uz dva svjedoka – što je također vrijedilo mahom za Srbe i Crnogorce) i to je dovodilo do socijalnog raslojavanja i stvaranja jednog privilegiranog, parazitskog sloja koji je bio neka vrsta ideološkog malja u obračunu s političkim neistomišljenicima među koje je spadao najveći dio starosjedilaca.

U projektu “srbizacije” onih krajeva koje je trebalo nasilno učiniti “srpskim” (prije svega se to odnosi na istočni dio Srijema, Bačku i Banat), odlučujuću su ulogu dakle, odigrale odluke AVNOJ-a, a projekt je nastavljen i u desetljećima poslije kad su u korist Srba kao povlaštene nacije i “kičme Jugoslavije” poduzete mjere kojima je omogućena asimilacija nesrpskih naroda i etničkih zajednica, uz nametanje srpskog jezika i pisma, “srbiziranje” školskih programa i odnarođivanje svih drugih.

U velikosrpskim krugovima težnja ka hegemoniji kakvu su Srbi imali u Kraljevini Jugoslaviji dobila je svoga izraza i u politici KPJ i to je bilo izraženo i prije svršetka rata, spomenutim ali i brojnim drugim mjerama u čemu je AVNOJ imao ključnu ulogu.

Da su “tijela revolucionarne vlasti” i velikosrpski fašisti djelovali u sinergiji, dokazuje i sljedeći primjer.

Poznati velikosrpski ideolog i pristaša segregacijske politike prema manjinama, prvi ministar poljoprivrede u poratnoj Jugoslaviji, Vasa Čubrilović (poznat po svome rasističkom “memorandumu” koji je napisao 1937. godine za Stojadinovićevu vladu – “Isterivanje Arnauta”), u isto vrijeme kad AVNOJ donosi odluku o progonu Nijemaca (studenoga 1944. godine) za novu komunističku vlast piše svoj “Elaborat o rešavanju manjinskih problema u Jugoslaviji” u kojemu se predviđaju radikalne i nasilne mjere za suzbijanje i smanjenje broja Albanaca, Mađara i drugih manjina.

(Vidi: stranica posjećena 27.11.2019.)

AVNOJ je osim toga donosio i sve druge bitne odluke, pa i one vezano za unutarnje granice poratne Jugoslavije, pri čemu se planski išlo na ruku Srbima što je jasno vidljivo na primjeru stvaranja “AP Vojvodine” i kasnijem povlačenju njezinih granica.

AVNOJ, kao uostalom i ZAVNOH, ZAVNOBiH i druga podređena mu tijela “revolucionarne vlasti”, dakle, nije bio ništa drugo nego maska iza koje se provodila samovolja tadašnje partijske vrhuške. Kako bi se sve to provelo u djelo i dobilo prividan legalitet i legitimitet “narodne volje”, partijska je mašinerija angažirala masu svojih proletera koji su joj davali bezrezervnu potporu (jer su egzistencijalno ovisili od nje), ali i služili kao moćno sredstvo ideoloških razračunavanja sa svim “neprijateljima sistema”, “kulacima” i “buržoazijom” kao “nositeljima negativnih tendencija”.

Pod egidom borbe za “bolje sutra”, “svijetlu budućnost”, “ravnopravnost naroda i narodnosti” i “bratstvo-jedinstvo”, KPJ je na samome početku stvaranja “nove Jugoslavije” iznevjerila temeljno načelo s kojim se krenulo u rat: nacionalnu ravnopravnost naroda.

I upravo ova nedosljednost i izigravanje volje naroda koji su tvorili socijalističku Jugoslaviju, bila je klica njezina raspada.

Ta država nikad nije bila ni pravedna ni demokratska – dapače, ona je izrodila jedan neljudski, nečovječni, zločinački sustav koji je svojim krvavim tragovima obilježio XX stoljeće.

U svemu tomu, jednu od presudnih uloga imao je AVNOJ.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari