Pratite nas

Analiza

Što je jugoslavenski ‘antifašizam’ i tko je i kako u njemu sudjelovao?

Objavljeno

na

aleksandar vulin
Aleksandar Vulin / RSE

Ni hrvatski ni srpski niti ikoji drugi „antifašizam“ ne postoji i nikad nije ni postojao (http://kamenjar.com/dr-matko-marusic-kako-su-ubojice-sebe-proglasili-osloboditeljima/). Radi se tek o komunističkoj propagandi koja se od španjolskoga građanskoga rata provlači sve do danas (https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-razdvajanje-komunizma-antifasizma-sluzi-da-se-antifasizam-odmakne-zlocina-da-antihrvatstvo-prezivi). Trebala bi debela knjiga da se navedu svi događaji koji to potvrđuju, i navodi bezbrojnih (a javnosti zatajenih) izvora koji to svjedoče, što se ovdje ne može napraviti, a napose ne mogu napraviti ja, koji nisam školovani povjesničar. Zato dajem samo natuknice i molim da ih provjere svi oni koji se za „antifašizam“ zanimaju, bilo da ga veličaju ili ga se groze.

No ovih je dana o „antifašizmu“ govorio i notorni Aleksandar Vulin, a njegovi nam govori uvijek pomažu da spoznamo srpske laži i da tražimo pravu istinu tamo gdje on laže, jer on laže toliko da se čovjek može samo zaprepastit i potražiti istinu o izlaganoj temi.

Aleksandar Vulin i „antifašizam“

U najnovijem odurnom govoru prepričanom na portalu beogradske Politike 1. rujna 2019. (http://www.politika.rs/scc/clanak/436962/, napad na hrvatsku Predsjednicu), jedna Vulinova izjava vrijedi komentara, jer je jako poučna. Poučna je utoliko da ne samo da je neistinita i ne samo da je suprotna od istine, nego, izgovorena tako drastično, otvara vrata da se i Hrvatskoj i Srbiji kažu neke istine o onome što one nazivaju „antifašizmom“.

Vulin je u tom govoru rekao je da hrvatska Predsjednica laže da su „Hrvati dali najveći doprinos pobjedi nad fašizmom, da ona može lagati cijeli svijet, ali da Srbi i Hrvati znaju da su Hrvati uvjereno i do posljednjeg dana bili uz naciste“. Posebno je zamjerio što je na obilježavanju 80. obljetnice početka II. svjetskog rata u Poljskoj gđa Predsjednica rekla da je u antifašističkoj borbi sudjelovalo više od pola milijuna Hrvata.

Ta izjava otvara pitanje „antifašizma“ u bivšim jugoslavenskim republikama. A taj „antifašizam“ ne postoji niti je ikad postojao.

  1. Antifašizam ne postoji, to je Staljinova izmišljotina

Ne računajući komuniste, na Zapadu pojam antifašizma uopće ne postoji. Zapad se odlučno borio protiv nacizma, ali to nije zvao „antifašizmom“ i ne zove ga ni danas. Tko otpor Hitleru naziva antifašizmom ili je komunist, ili ne zna povijest i progutao je komunistički trik.

Promicanje „antifašizma“ počinje sa španjolskim građanskim ratom koji je nastao otporom vojske (koji je vodio general Franco) komunističkim zločinima kad su 1936. došli na vlast. Budući da su Francovu pobunu podržavala fašistička Italija, borbu protiv Franca komunisti su nazvali „antifašizam“, iako su se Franco i njegovi nazivali falangistima. Pod utjecajem Frankfurtske škole (otvorena ranih dvadesetih godina 20. stoljeća!) komunizam se širi među osrednjim intelektualcima i tamo tinja i danas (https://kamenjar.com/izvori-i-karakter-nove-komunisticke-revolucije/). Oni su lažno prikazali španjolski građanski rat i iskoristili ga za svjetsku komunističku revoluciju koju su spremali.

A kakvi su „antifašisti“ bili komunisti najbolje govori pakt Staljina i Hitlera (Ribbentrop i Molotov) (https://hr.wikipedia.org/wiki/Pakt_Ribbentrop-Molotov) koji je trajao od 1. rujna 1939. do 22. lipnja 1941. Tu se ne radi samo o Staljinu, nego i o hrvatskim (jugoslavenskim) komunistima, koji od 10. travnja 1941. do 22. lipnja 1941. uopće ne napadaju režim Nezavisne države Hrvatske (NDH)! NDH je Hitlerova saveznica i zato je oni nisu napadali (https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-koja-razlika-izmedu-komunizma-ustastva; https://narod.hr/hrvatska/prof-marusic-koja-je-razlika-izmedu-komunizma-i-ustastva-ii)! I ne samo to! Prvi svibnja 1941. jugoslavenski komunisti su proslavili zajedno s nacistima i pritom tiskaju odgovarajuće poštanske marke i plakate!!! (https://kamenjar.com/znacka-iz-trbovelj-iz-leta-41-izdana-za-skupno-proslavo-komunistov-in-nacistov-1-maja-1941/) (Je li Vam poznato da su bilo koji jugoslavenski komunisti ikad to komentirali? Naravno da nije! V. i https://narod.hr/hrvatska/prof-matko-marusic-sumrak-komunizma-hrvatskoj).

Ljubljeni jugoslavenski „antifašist“ Tito je, po Englezima, uvršten među najveće svjetske zločince 20. stoljeća . Prema Englezima (i drugim izvorima) Tito je pobio 570.000 političkih oponenata (http://www.dailymail.co.uk/home/moslive/article-2091670/Hitler-Stalin-The-murderous-regimes-world.html). Oni koji s time nisu suglasni neka s obrate Englezima, a poslije toga trebaju javno objasniti zašto ga slave ako je proglašen svjetskim zločincem.

  1. U Srbiji ne samo da nikad nije bilo „antifašizma“ nego nije bilo ni partizana!

S njemačkom okupacijom 1941. u Srbiji se uspostavlja čisti fašistički kvislinški režim! Predsjednik Vlade postao je Milan Nedić, veliki Hitlerov zagovornik i mrzitelj komunista (https://hr.wikipedia.org/wiki/Milan_Nedi%C4%87). Predložio ga je formalni fašist i zapovjednih srpske dobrovoljačke (antikomunističke) vojske Dimitrije Ljotić (https://direktno.hr/direkt/dimitrije-ljotic-otac-srpskog-fasizma-cija-ideologija-i-danas-prisutna-srpskoj-politickoj-i-crkvenoj-112605/). Oni su do kraja 1941. pobili skoro sve Židove (Beograd proglasili Judenfrei) i istjerali partizane koje je tamo očajnički pokušao organizirati Tito osobno (slom „Užičke republike“). Nakon toga partizana nema ni u Srbiji niti u Beogradu. Na Sutjesci se među partizanima borilo manje od 10 Beograđana i oko 500 Srbijanaca. To je Vulinov „srpski antifašizam“!

Istodobno, ni Pavelić ni ustaše nisu bili fašisti. Fašistička stranka u Hrvatskoj je na izborima 1939. dobila 150 glasova. Što su bili ustaše i kako su se borili i ponašali posebno je pitanje, ali formalni fašisti nisu bili.

Vulin i danas dijelove Hrvatske i cijelu Bosnu i Hercegovinu smatra Srbijom, pa srpskim „antifašizmom“ proglašava borbu hrvatskih i bosanskohercegovačkih Srba protiv NDH.

Što se tiče partizana iz Srbije, tek ih prisilna mobilizacija na kraju rata, kad su Srbiju zauzele sovjetske trupe, dovodi na Srijemski front (nakon sovjetskog zauzimanja Beograda), a prijelaz četnika u partizane dovodi ih u Zagreb i na Bleiburg.

Ne, Srbija se ne može pohvaliti nikakvim (nula!) „antifašizmom“ a svoj otvoreni i učinkovit i službeni fašizam dobro krije. Upravo s E. Zuroffom pregovara da podigne veliki spomenik stradalim Židovima, ali tako da se izbjegne istina o srpskim logorima smrti za Židove i da su Srbi u Beogradu imali „dušegupku“, njemački kamion kojim su vozili Židove dok ih plin iz ispušne cijevi spojene u putnički prostor ne bi potrovao.

Što se tiče „antifašizma“ hrvatskih Srba, on pripada hrvatskoj a ne srpskoj povijesti. Jednako kao i hrvatsko četništvo (https://narod.hr/kultura/18-srpnja-1942-ilija-trifunovic-bircanin-ilija-trifunovic-bircanin-cetnici-su-bili-dio-jugoslavenskog-pokreta-sto-je-privuklo-hrvate-jugoslavene-u-taj-zlocinacki-pokret).

  1. Hrvatski „antifašizam“ bio je borba protiv hrvatske države i pokolj Hrvata

Godine 1941. Srbi u Hrvatskoj nisu „ustali“ protiv Nijemaca nego protiv NDH. „Ustanak“ u Srbu bio je pokolj stotina hrvatskih civila (http://www.dnevno.hr/kolumne/ante-nazor/91851-protuhrvatski-ustanak-u-srpnju-1941.html), jer velikosrpski program sadrži koncepciju istrebljenja Hrvata (i muslimana) s teritorija koje oni svojataju.

„Ustanak“ hrvatskih komunista u Sisku bio je sasvim drukčiji, ali ni taj nije išao za „oslobađanjem zemlje“. Prvo, ta „zemlja“ nije bila Hrvatska nego Jugoslavija. Drugo, bio je to odgovor na Staljinovo naređenje da ustanu protiv Nijemaca kad su njegovi dotadašnji saveznici Nijemci napali Sovjetski Savez. Treće, komunistima cijeloga svijeta Kominterna je dala uputu da iskoriste borbu protiv okupatora i kroz taj rat provedu komunističku revoluciju i preuzmu vlast. „Ustanak“ se sastojao od toga da ta skupina komunista ode u obližnju šumu (neki na biciklima) i nakon dva tjedna vrati se u Sisak (https://www.maxportal.hr/naslovna/lojzo-butorac-devedest-mi-je-godina-i-moram-reci-istinu-o-22-lipnju-i-tzv-partizanskom-ustanku/). Tek kad se u ljeto 1941. razmahao srpski genocid nad hrvatskim stanovništvom, hrvatski će se komunisti pridružiti srpskim koljačima i s vremenom ih pretvoriti u partizane.

Milorad Pupovac, međutim, ide tako daleko da tvrdi „da su Srbi Hrvatima donijeli antifašizam“ (http://kamenjar.com/pupovac-saboru-izrekao-veliku-laz-koja-vodi-jos-vecu-istinu/). I tu je izravno na Vulinovoj liniji, samo još brutalnije laže; pokolje hrvatskih seljaka nazvao je antifašizmom! Zanimljivo je (zaprepašćujuće!) da hrvatski komunisti na tu izjavu uopće nisu reagirali iako je izrečena u Hrvatskom Saboru! Nisu možda zato što „antifašizam“ i jest zločin, i samo zločin, od Gudovca i Srba do Bleiburga i ubojstava Hrvata u emigraciji.

„Ustanak“ je u Dalmaciji prošao još gore! Splićani su se u lipnju i srpnju još kupali (možda je bilo i turista, ne znam), pa je komunistička centrala u Zagrebu, pod pritiskom Staljina i Kominterne poslala nervozna i poslala u Split Mirka Kovačevića i Pavla Papa da dignu ustanak. Pap i Kovačević su u Split stigli u četvrtak i već do nedjelje su četrdesetak mladih komunista natjerali da odu u partizane. Plan je bio da idu u akciju oslobađanja Knina (od koga?!). Nakon dva dana nestalo im je hrane pa su ubili seljaka koji im nije htio dati hranu. Pucnjava je izazvala uzbunu i opkolili su ih ustaše i Talijani. Neki su poginuli, neki su se predali, a neki su pobjegli. Zarobljenicima je suđeno i većina je strijeljana ali neki su oslobođeni. Među onima koji su pobjegli bio je i Veljko Neškovčin. On se vratio u Split i uskoro je ubio Luku Čulića, pred njegovom obitelji, jer je Čulić bio predsjednik radničkog sindikata Hrvatske seljačke stranke (http://www.historiografija.hr/hz/1955/HZ_8_3_LEONTIC.pdf).

Slično su stradali sinjski i šibenski partizanski odredi.

Splitski se komunisti diče svojom borbom za oslobođenje. Tako nedavno u prigodi obljetnice ustaškog vješanja četvero komunista u Splitu, što je bilo povezano s ubojstvom jednoga ustaše, gđa Mani Gotovac za obješene kaže: „bili su u ilegalnom pokretu otpora koji su činili svi časni ljudi koji nisu željeli okupatora u svom gradu, nije se gledalo na ideologiju ni tko je kakvih svjetonazora, bili su to obični građani koji nisu mogli mirno trpjeti jaram fašizma.“ (https://www.slobodnadalmacija.hr/dalmacija/split/clanak/id/619803/). No tu gđi Gotovac i svim splitskim komunistima treba postaviti jedno važno pitanje: kako to da pripadnici ilegalnog („antifašističkog“) pokreta otpora nikad nisu napali splitski četnički stožer? Naime, četnički vojvoda Ilija Trifunović Birčanin od listopada 1941. je stolovao u Splitu i okupljao Hrvate u četnike (https://sh.wikipedia.org/wiki/Ilija_Trifunovi%C4%87-Bir%C4%8Danin). Posebno oštro se borio protiv komunista i partizana. Kad je umro prirodnom smrću, njegov četnički štab je i dalje radio u Splitu. To se pitanje svi moramo zapitati! Napose danas kad su četnici u Srbiji proglašeni „antifašistima“!

Glasoviti splitski komunist Tito Kirigin ubio je uglednog člana Hrvatske seljačke stranke Vojka Krstulovića (http://misija.slobodnadalmacija.hr/clanci/id/32972/Tito-je-pod-petokrakom-ubio-Vojka-Krstulovica), a nikad nismo čuli da je koji komunist ubio nekog četnika.

Pola milijuna antifašističkih boraca koje spominje naša Predsjednica bili su vojska na kraju rata, kad su partizani ljude na zauzetim teritorijima prisilno novačili. Prije toga su partizani dolazili iz tri izvora: komunisti, četnici koji su s vremenom i službenim pozivima s obećanjem pomilovanja prješli u partizane i Hrvati koji su natjerani silom ili trikovima.

Glavni trik stvaranja partizana definirao je Moša Pijade na zasjedanju u AVNOJ-a u Bihaću 1942.: „Potrebno je stvoriti toliko mnogo beskućnika da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije.“ (http://www.dnevno.hr/kolumne/jure-zovko/124147-titoisticki-kult-licnosti-u-hrvatskoj-politici.html). (To mi se često čini nevjerojatnim, toliko je gnjusno.)

Kad se doista analizira kako su Hrvati nekomunisti odlazili u partizane, vidi se „Mošin rukopis“! Primjerice, svi muškarci s otoka Iža otišli su u partizane kad su lokalni skojevci po noći u luci razbili kamenice s maslinovim ulje koje su Talijani oduzeli narodu i čekali brod da ga odnese. Cijela je uvala bila puna ulja. Muškarci su znali što ih čeka i prevezli su se u partizane (da bi izginuli na Sutjesci), a Talijani su spalili selo.

Dva sela na Braču bila su lojalna NDH-u pa su kraj njih komunisti napali Talijane i Talijani su ta sela spalili, a tko je stigao pobjegao je partizanima.

U Istri su spaljena četiri sela, sva četiri hrvatska, također nakon partizanske zasjede. (IDS-ovci i danas govore da su ustaše pobili nekoliko stotina ljudi u selu Lipa!) Njemačka ofenziva na Split kad su u njega ušli partizani nakon pada Italije sastojala se od partizanske zasjede zbog koje su Nijemci strijeljali nekoliko desetaka nedužnih ljudi.

Što se tiče „povratka Istre matici Domovini“, vojno su partizani ušli u Istru kad se Njemačka vojska već raspala. Na Londonskoj konferenciji pet svjetskih sila (rujan – listopad 1945.), na kojoj je Kardelj bio tek jugoslavenski promatrač, odlučeno je da će se razgraničenje Italije i Jugoslavije odrediti po etničkom načelu. Etničku prevlast Hrvata u Istri dokazala je još u ožujku 1946. skupina istarskih svećenika predvođena Božom Milanovićem, a na Pariškoj mirovnoj konferenciji (srpanj – listopad 1946.), skupina hrvatskih intelektualaca (Roglić, Maixner, Čermelja, Gržetić, Pucić, Skok i Deanović) priredila je, na francuskom jeziku objavila knjigu pod naslovom Cadastre national de l Istrie, u kojoj je dokazano da je 62,22 posto obitelji na istarskom poluotoku (osim Pule) hrvatskog i slovenskog podrijetla, a 26,28 posto talijanskog (http://www.matica.hr/Vijenac/vijenac484.nsf/AllWebDocs/Je_li_bilo_pozitivnih_strana_).

Istarski „antifašizam“ zapravo je „narodnjaštvo“ i prijeratna i ratna borba Hrvata za opstanak pod talijanskom okupacijom. Okupatorski talijanski režim jest bio fašistički, ali Hrvati su se borili za svoj identitet i prije talijanske vojne okupacije 1941.

Pobjednik piše povijest i komunisti su sve istine zatajili ili modificirali da ispadne ono što i danas trube. Od kraja II. svjetskoga rata do danas narodu se laže, pa čak i obrazovani i objektivni ponavljaju komunističke laži. U govoru na obljetnici stradanja Prvoga splitskoga partizanskoga odreda, gradonačelnik Splita g. Krstulović Opara rekao je da su ti ustanici „znali kuda idu“. Da znali su – išli su u „oslobađanje Knina“. Zna li to i g. gradonačelnik? I kako to tumači?

Strašni zločini nad hrvatskim stanovništvom taje se i danas, a desetljećima ih se nije smjelo spomenuti. Danas se otkrivaju slučajevi kad su srpski zločini nad Hrvatima prikazani kao  zločini ustaša nad Srbima (https://narod.hr/hrvatska/video-leljak-u-bujici-pokazao-novi-dokaz-komunistickih-zlocina-titovi-su-partizani-bacali-leseve-u-savu-i-onda-to-pripisali-ustasama). Laž je narasla toliko da se srbokomunistički genocid nad Hrvatima prikazuje kao ustaški genocid nad Srbima (https://narod.hr/hrvatska/lozo-srbi-su-kao-cetnici-i-partizani-pocinili-genocid-nad-hrvatima-a-onda-izmislili-hrvatski-genocid-nad-srbima). Nitko ne komentira da popisi stanovništva Jugoslavije iz 1931. i 1948. pokazuju da je nestalo milijun, a možda i dva milijuna Hrvata. Ta je tema tek nedavno stidljivo otvorena (https://narod.hr/hrvatska/stjepan-sterc-o-bleiburgu-i-kriznim-putevima-popis-stanovnistva-1948-pokazuje-gubitke-od-639-000-osoba).

Hrvatska se treba stidjeti svojih „antifašista“ (https://narod.hr/hrvatska/igor-vukic-hrvatska-se-treba-stidjeti-partizana-a-ne-biti-ponosna-na-te-barbare-i-masovne-ubojice), a njezinu noviju povijest (200 godina unatrag) treba istražiti pomno i objektivno i napisati je pošteno. Tek tada može doći do pomirenja, kako Hrvata međusobno, tako i Hrvata sa Srbima. Najprije istina, kakva jest da jest, a tek onda pomirenje, drukčije se ne može, jer bismo nastavili živjeti u laži.

emeritus, Matko Marušić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Analiza

Jan Ivanjek: Vojna analiza – Bespilotna letjelica CH-92A i borbeni bespilotni sustavi

Objavljeno

na

Objavio

Cro Ops se danas ponovno bavi bespilotnim letjelicama. Srbija je prije nekoliko dana prikazala 6 novopristigli naoružanih bespilotnih letjelica CH-92A koje su nabavljene od Kine.

Time je postala prva zemlja u hrvatskom susjedstvu koja raspolaže ovim sposobnostima, koje predstavljaju značajan tehnološki i borbeni iskorak, a uključeni transfer tehnologije koristit će se za usavršavanje i proizvodnji vlastitih naoružanih bespilotnih letjelica Pegaz.

Saznajte koje su im odlike, što ova novost znači za odnos snaga u susjedstvu, kako se razvijaju hrvatske besposadne sposobnosti i u kojem smjeru treba ići za postizanje pariteta u ovom segmentu.

Jan Ivanjek

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Matko Marušić: Pouke i neprilike hrvatske pobjede na saborskim izborima 2020.

Objavljeno

na

Objavio

Žurim ovo napisati s naivnom i ludom, ali vrućom i dirljivom željom da izabrani zastupnici za hrvatski Sabor tekst pročitaju prije nego se dogovore o stvaranju nove vlade. Analiza se zasniva na zamisli svehrvatskog pomirenja – usprkos svim razlikama. Izborni su rezultati pokazali da hrvatski narod na neki način osjeća isto i da bi bio spreman ozbiljno krenuti tim putom.

Izborni rezultati

Samo za budućnost ponovit ću neslužbene rezultate izbora za Hrvatski Sabor od 5. srpnja 2020.: HDZ – 66, Restart – 41, Domovinski pokret – 16, Most – 8, Možemo! – 7, SSIP/Pametno/Fokus – 3, HNS – 1 Reformisti – 1 mandat.

Što nas to uči i čemu se možemo nadati?

Hrvatska demokratska zajednica (HDZ)

Svi oni koji o meni ružno pišu (da sam „hadezeovski plaćenik“ i slično) neka dobro razmisle zašto sam ja bio u pravu, a oni u krivu. Ne zbog mene, mene mogu i dalje slobodno napadati, ali – moraju razmisliti zašto im je hrvatski narod tako jasno rekao da su u krivu.

Pobijedila je Plenkovićeva hrvatska ali umjerena politika („suvremeni suverenizam“), koja na prvo mjesto postavlja sigurnost građana i države. No te riječi ne bi pomogle da HDZ nije tako doista i postupao – da sada ne nabrajam što je g. Plenković 100 puta nabrojio u kampanji, i prije i poslije nje, a sve je istina. Čuvanje sigurnosti se mora dokazati djelima. Suvremeni suverenizam nije lošiji – nego bolji – od onoga zastarjelog – žestokog, pravaškog, nazdravičarskog. On čuva državu i hrvatski narod, vjeru i identitet, povijest i istinu, ali ostavlja prostor razlikama i specifičnostima drugih, npr. hrvatskih Srba. A ako ti različiti, ovdje hrvatski Srbi, to misle zlorabiti za protuhrvatske ciljeve – tim gore po njih. Primjerice, primijetili ste da je g. Pupovac u kampanji za ove izbore svoje djelovanje prebacio na šalu i izvolite zaključiti zašto: on tako misli i nastaviti, ali zna da je to besmisleno i smiješno. Pa bih mu onda to i ostavio, jer je prestar da nauči koliko je politički nezreliji od onih koji slave Juru i Bobana.

Nakon hrvatskog naroda – tu je veliki i veličanstveni Andrej Plenković, sasvim jasno čovjek ranga Franje Tuđmana. Moram priznati da se više nego njegovoj inteligenciji divim njegovim čeličnim živcima – kako je dočekao i ispratio sve nevolje koje su ga bile snašle – od Agrokora i Uljanika, preko razmjerno slabih rezultata na EU izborima i divljanja SARS-2-COV-a i razularenosti SDP-ovskih Marasa i Stazića (Bog im dao pokoj dušama) do predizbornih napada s desna i s lijeva (desni više bole, jer za komuniste znamo da su glupi, ali konzervativci i domoljubi to ne bi trebali biti) i lažnih anketa složenih da obeshrabre i njega i njegove birače.

I još je u pobjedničkom govoru naglasio i zaštitu manjina i čuvanje ljudskih prava, jer i to je – suvremeni suverenizam. Hrvatski suverenizam.

Socijaldemokratska partija (SDP)

Koliko god iracionalan, napuhan bez osnove i lažno učen, SDP bi sada ipak trebao shvatiti da ovo nije ni 1945. niti 1972. Zar su oni stvarno pomislili da će silom narodu nametnuti svoj svjetonazor? Tko može biti toliko glup da miran i kulturan narod naziva fašističkim i talibanskim, a onda od njega očekuje da za njega glasuje? Tko se usudi obećavati povećanje plaća, mirovina i socijale a istodobno najaviti i smanjenje poreza, s tim da nikad ni pogledao nije stanje državnog proračuna?

Jer komunistima, na čelu s g. Grčićem, stanje proračuna nikad nije bilo bitno: njih je veliki vođa drug Tito naučio da žive na inflaciji i stranim donacijama da ne prijeđu ni na Istok ni na Zapad. Oni „brane radnike“, a veze nemaju o proizvodnji, niti su ikad u proizvodnji radili, niti su bili radnici, pače su redom neradnici i lažni intelektualci. Za njih radnici niti ne glasuju. Za njih glasuju oni koji se nadaju da će, kao i oni, domoći kruha bez motike.

Domovinski pokret Miroslava Škore (DPMŠ)

Domovinski pokret Miroslava Škore (DPMŠ) je dobio manje mandata nego se nadao i nego je u načelu zaslužio. Kažem – u načelu, jer je domoljublje jako važno; ali u zbilji su dobili i previše: nikakvu, apsolutno nikakvu politiku g. Škoro (i nitko njegov!) nije izgovorio a da bi bila u skladu s onim zbog čega su nastali i dobili dosta glasova! G. Škoro je slavio Tita koji je međunarodno priznati krvnik, koji je pobio pola milijuna Hrvata i imao 40 vila i … Bože, sačuvaj, ne usudim se ni nabrajati. No ni riječi o broju žrtava u Jasenovcu, o Bleiburgu i Križnom putu, ni riječi ni o čemu važnom, nego „ja i narod“. E, pa nije, narod nije tražio Škoru, nego djela.

DPMŠ nije dovoljno ni pametan niti domoljuban da odmah i bezuvjetno uđe u koaliciju s HDZ-om, pa će se raspasti. Ne može se politički preživjeti od paušalne kritike HDZ-a. Bojim se da će njegova sudbina biti još jedna tužna slika ponavljanja političke nezrelosti hrvatske desnice.

MOST

MOST je pak dobio više mandata nego se nadao i nego je u načelu zaslužio. Ma, ljudi moji, što su oni to ponudili hrvatskom narodu otkad su se pojavili? Časna riječ, ja ne znam. Eno, dobri čovjek Bulj govori da su oni za maloga čovika, ali nikako da kaže kako. I ja sam iz Cetinske krajine (jako ponosan!), ali gledam i vidim da Plenki za tu svetu zemlju radi puno a oni ništa. De, da čujemo što ćete konkretno raditi i postići, ako se to ikako može čuti?

MOST ima samo jednu dobru stvar, a to je pola bračnoga para Raspudić. Gospođa. Gospodin ima potencijal, ali bojim se da više voli sebe nego svu Hrvatsku zajedno. A to je teška bolest. Međutim, krasna gđa Marija je pametna, promišljena, hrabra i poštena. Ja bih nju odmah sutra za ministricu kulture ili znanosti, s tim da to MOST-u bude jedini Plenkovićev ustupak – za čelično vjernu koaliciju.

Moram navesti o gđi Mariji Selak Raspudić još nešto, jer je jako poučno i vrijedno upamtiti. Na završetku sučeljavanja na HTV1 poželjela je, u ime dobrote, mira i političke kulture – sve najbolje na izborima mladom komunističkom vođi Tomislavu Tomaševiću. Pogledajte ponovno njegovu reakciju! Nije mogao vjerovati da to čuje! Komunisti neprijatelje ubijaju, a kamoli da im za išta žele dobro. I nije rekao ništa, ali gledao ju je kao da mu je dobacila neku najstrašniju uvredu, npr. da drug Tito nije bio „heroj i genije i komandant naše armije“.

Mladi komunisti

Među mladim komunistima ima i starih, ali to nije bitno – svi su komunisti mladi intelektualno, jer pojma nemaju o politici, životu i odnosima među ljudima. U ovom pristojnom „bezmarasnom“ Saboru za njih nema posla. Budući da radnici nisu s njima (nego im se oni gade) i da ništa ne znaju o ekonomiji, osuđeni su na borbu da se žene bez ikakvih kriterija rješavaju svoje djece, da dva muškarca posvajaju i odgajaju djecu (ako se jedan osjeća ženom, neka se tako odjene da znamo) i da sva energija bude zelena čak i ako se umjesto žitnih polja sadi korov od kojega se može napraviti benzin. Da, još će nas plašiti i globalnim zatopljenjem jer je ljeti dosta vidljivo i jako se boriti protiv fašizma, jer ga uopće nema.

U dubini duše se nadam da se gđa Marijana Puljak ne će pretvoriti u gđu Sabinu Glasovac, da gđa Glasovac da ne će oponašati gđu Daliju Orešković i da ni jedna od njih a zapravo nitko, ne će oponašati gđu Anku Mrak Taritaš.

Još nešto: drago mi je da više nema stranke stvorene da dužnici ne bi vratili osobne dugove, a nesretan sam da još uvijek postoji stranka umirovljenika koja politički želi sebi povećati mirovine a drugima kako bude.

Poslijeizborno koaliranje

Ovo pišem slobodno jer znam da ne mogu pogoditi što će biti. A sve mi se čini da znam što bi trebalo uraditi, pa je šteta da se ne će dogoditi.

Velika koalicija

To je koalicija HDZ-DOMŠ-MOST-„Manjinci“. Kao što g. Plenković dobro zna (i kaže) s „Manjincima“ treba ići jer je to gospodski i uljudbeni i današnjem svijetu politički poželjan i kršćanski i hrvatski potez. Koštao bi nas ne više od deset milijuna kuna, a g. Pupovac bi imao prostor toliko sužen da bi morao i dalje angažirati biološke Hrvate da pišu velikosrpsku politiku. A to nije opasno nego gadljivo, no razlika je velika.

DPMŠ treba ući u koaliciju s tim da dobije samo jednu protuuslugu: da hrvatska vlada odmah počne graditi Hrvatsko povijesno groblje na Udbini. O tome sam već pisao, ali moram ponoviti:

Okružje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini treba urediti kao groblje i memorijalni muzej svih hrvatskih žrtava gdje god se mogu pronaći njihovi zemni ostatci ili sa sigurnošću utvrditi da su ubijeni nevini, samo zato što su bili Hrvati.

To mjesto treba postati mjesto hrvatskog sjećanja na sve povijesne žrtve, a time i na tisućljetno nastojanje Hrvata da dobiju samostalnu i nezavisnu državu koje moramo zadržati zauvijek; Udbina treba Hrvatima postati ono što je Židovima Yad Vashem.

Dana 17. lipnja 2019. u emisiji o zločinima komunizma u 20 sati na HTV1 slovenski stručnjak je poručio Hrvatima: „Kad počnete otkopavati svoje ljude pobijene 1945. vidjet ćete razmjere zločina koji je počinjen nad Hrvatima“ (cit. po sjećanju).

Na Udbini treba napraviti grobnice za zemne ostatke svih žrtava iz svih poznatih masovnih grobnica, otkopati i istražiti sva mjesta masovnih ubojstava Hrvata za koja se zna da postoje a nisu istražena te sve zemne ostatke žrtava prenijeti na Udbinu.

Svaka grobnica (računam da bi ih bilo do dvije tisuće) treba dobiti svoj opis i objašnjenje, a za sve treba napraviti zajednički muzej s odgovarajućim podatcima, fotografijama, knjigama, svjedočanstvima i dokumentima koji se odnose na pojedino stradanje i, naravno, sve digitalizirati, usustaviti i učiniti pretraživim preko svemrežja.

Crkva hrvatskih mučenika sagrađena je na Udbini zbog strašnih razloga genocida nad hrvatskim narodom koji su u Lici, i daleko okolo, proveli najprije Turci a onda Srbi i komunisti.

Prostor je velik i povoljan za to golemo groblje, blizu je autoceste i veže se na ostatke starohrvatskih i hrvatskih srednjovjekovnih spomenika i utvrda koji također traže obnovu, izlaganje i povijesna objašnjenja.

To bi bilo stalno mjesto posjećivanja, obilježavanja, molitve i učenja.

Židovima, Srbima, Romima i drugih stradalnicima u našoj strašnoj povijesti treba ponuditi da, prema želji i mogućnostima, i oni na tom mjestu naprave grobnice za svoje stradale članove.

Moja amaterska procjena kaže da bi 200 milijuna kuna godišnje kroz deset godina (ukupno oko dvije milijarde kuna), bilo dostatno za izvedbu projekta. A mogao bi se dobiti i europski novac.

Radi se o projektu koji rješava brojna hrvatska i ljudska pitanja:
– civilizacijskom pitanju, jer se radi o poštovanju prema nevinim žrtvama,
– humanom postupku, jer se radi o ljudima koji su stradali,
– humanitarnom projektu jer donosi smirenje potomcima žrtava,
– političkom potezu, jer raščišćava najbolnije događaje iz hrvatske povijesti što je jedini put prema pomirenju,
– poštovanju koncepta ljudskih prava, jer svi ljudi imaju pravo na grob i sjećanje,
– kulturnom, umjetničkom i urbanističkom projektu možda i bez premca u svijetu.

Projekt je nesporan za sve dobre i pristojne ljude, kompletira hrvatsku povijest, u skladu je s civilizacijskim, političkim i službenim vrijednostima Europske unije i Hrvatima i svim hrvatskim građanima donosi toliko potrebno pomirenje i smirenje.

Time bi, ako uspije, DPMŠ ušao u hrvatsku povijest, održao obećanje ustrajanja na domoljublju i spasio se klasične politike koju ne zna.

MOST mi je u dubini duše ipak drag i njemu bi g. Plenković trebao dati da g. Bulj bude ministar u Ministarstvu socijalne skrbi. Pa da se konkretno bavi malim čovikon, navlastito onim u staračkim domovima, na drogi i bez doma. Alternativno se MOST-u može dati Pravosuđe, ali na osnovi plana koji treba iznijeti g. Bulj i za njega odgovarati građanima. U prvom se pokušaju nisu proslavili.

Plenković je previše pametan da bi odbio takvu koaliciju, jer bi ona bila ne samo dobra za Hrvatsku nego bi bila oduševljeno primljena u EU.

Ako bi tu koaliciju odbili DPMŠ ili MOST, ili oba, osudili bi se na životarenje bez utjecaja u Saboru a time i na svoj postupan raspad. Oni mogu dovijeka paušalno kritizirati HDZ ali dok HDZ ovako dobro radi ništa mu ne mogu.

Najzanimljivija bi bila situacija g. Pupovca! On bi trebao odbiti koaliciju s DPMŠ, ali to bi ga isključilo iz vlasti i k tome pokazalo njegovu netoleranciju. Iskreno govoreći, u interesu svehrvatskog pomirenja, bilo bi bolje da koaliciju prihvati i sjedne za stol s „neprijateljima“ koje sada napada sa sigurne udaljenosti; takvi bi razgovori sigurno dali neki oblik pozitivnog rezultata u odnosu na njegovu ružnu i za Hrvate i Srbe štetnu velikosrpsku politiku.

Veliku koaliciju bi bilo lijepo dobiti i stoga što u njoj ne bi bilo SDP-a, za koji su se mnogi nadali (zacijelo i EU) da će ona nastati koaliranjem HDZ-a i SDP-a. Pojam Velike koalicije time bi dobio novo značenje, izvorno hrvatsko: svehrvatska koalicija bez jugonostalgičara.

Parcijalna koalicija

Parcijalna koalicija se od Velike razlikuje po tome što u koaliciju s HDZ-om ne bi ušli DPMŠ, ili MOST, ili „Manjinci“. Ako koaliciju odbiju DPMŠ i (ili) MOST na njih pada odgovornost da HDZ mora koalirati s „Manjincima“. Time bi se odrekli svojega glavnog oružja za napadanje HDZ-a.

Za stvaranje vlade i muke g. Pupovcu dovoljno je da u Parcijalnoj koaliciji sudjeluje ili MOST ili DPMŠ.

Mala koalicija

Mala koalicija isključuje DPMŠ i MOST – jer oni na nju nisu pristali, a svakako uključuje „Manjince“ jer to njihovoj politici odgovara. Ponovit ću da su u tom slučaju za sudjelovanje „Manjinaca“ u vladi odgovorni DPMŠ i MOST i to im treba nabijati na nos svaki put kad progovore protiv sudjelovanja „Manjinaca“ u vladi.

Nekoliko pojedinaca za dosezanje većine od 76, ili barem 80 zastupnika g. Plenković će lako naći. Sabor ima mnogo dobrih ljudi i u drugim strankama. Želio bih da to prije svih bude gđa Karolina Vidović Krišto veliki stručnjak za medije i primjerena hrvatska političarka. No ona tada mora dobiti mnogo; barem nadzor nad HTV. Tu bi ona bila bolja za Hrvatsku od ikakvih hadezeovaca.

Ljevica

Malo nevoljko ću prihvatiti onu Tuđmanovu da Hrvatska treba imati i desnu i lijevu nogu da čvrsto stoji na zemlji. Da stoji – možda, ali da hoda s takvom lijevom nogom ne bi bilo više od ozbiljna hramanja. Ljevica će životariti između jugonostalgičarstva i borbe da su ubojstvo čeda i vrlo čudne spolne prakse koje oni nazivaju ljudskim pravima. Zeleni se u tome ne razlikuju: oni su crveniji iznutra negoli crveni izvana.

Ljevica bi se trebala baviti sindikalnim pitanjima, ali ne deklarativno i politikantski, nego ozbiljno i stručno. No takvih ljevičara na svijetu više nema; izumrli su kad je umro drug Koba.

Marijana Petir

Gđa Marijana Petir ponijela se savršeno zrelo i domoljubno, i šaljem joj poseban pozdrav i rukoljub. Smatram da je HDZ treba sačuvati za rušenje Zorana Milanovića na sljedećim predsjedničkim izborima. Navikli smo na lijepe i pametne predsjednice Naše Lijepe Domovine, a ova nikad i nikome ne će pokazati srednji prst. I nosi Sveti Križ na prsima. A Sveti Kristov Križ nas je i sačuvao u strahotama naše prošlosti a čuva nas i danas. Svijetu treba jasno reći da mi volimo Gospodina, u Njega vjerujemo i u Njega se uzdamo. Nadam se da će g. Plenković vidjeti ovaj moj prijedlog i uzradovati mu se jer su ga njegova inteligencija i domoljublje dostojni.

Matko Marušić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari