‘Ako je Republici Srpskoj zabranjen secesionizam, nije Sandžaku’

Bosna i Hercegovina postaje najradikalniji islamski entitet. U svim mjerilima uređenja ravan Iranu, Turskoj, i mnogim drugim islamskim zemljama, u kojima je istrgnut svaki trag kršćana i kršćanstva. Vjerski islamski radikalizam širi se svjetlosnom brzinom diljem svijeta, no napose ekstreman i brzo rastući u Bosni i Hercegovini, zahvaćajući sve kategorije bošnjačkog društva ukopava se među Bošnjacima muslimanima.

Niti četvrt stoljeće od vjerskog beha sukoba, kojeg su mudžahedini i vehabije koji su došli iz islamskih zemalja da se bore za Velikog Alaha učinile i svjetskim vjerskim ratom, u Bosni i Hercegovini se ne stišava islamski radikalizam. Naprotiv, on se sve više širi, i sve više prijeti kao „tempirana bomba” europskom i svjetskom miru.

Gotovo je u Bosni i Hercegovini najoštrije zabranjeno nemuslimanima govoriti, u bilo kojem kontekstu, o muslimanima i njihovom radikalizmu. S takvom vjerskom diktaturom islama i muslimana u Bosni i Hercegovini danas vlada najčvršća vjerska diktatura. Čak čvršća i od one u Islamskoj Republici Iran, čiju vjersku ideologiju su Muslimani i uvezli u Bosnu i Hercegovinu, a Bošnjaci postali njeni radikalni čuvari.

Gradovima pod bošnjačkom kontrolom u tajnosti, u vidu nekih agenata, u civilu patroliraju čuvari Islamske revolucije, po uzoru na Iran. Pokazuje se da je diktatura vjere daleko opasnija po ljudska prava i vjerske slobode drugi i drugačiji od svakog drugog režima. Na udaru čuvara Islamske revolucije u Bosni i Hercegovini nalaze se svi oni nemuslimani koji se usude spomenuti i ime nekog imama.

Čak su na udaru i izdajnici i veleizdajnici iz drugi naroda koji rade za Bošnjake. Koga označi bošnjački ajatolah, koji vlada iz sjene, bivši poglavar IZBiH koji ju je radikalizirao i u svemu beha Muslimane istrgnuo iz Europe, a time i iz Bosne i Hercegovine, Mustafa Cerić, taj postaje nezaštićena meta sve do njegova bilo političkog ili fizičkog smaknuća.

Udario ajatolah Cerić sada i po muslimanskom zetu, prvom bošnjačkom članu tročlanog nacionalnog beha Predsjedništva, Komšiću. Bez obzira na činjenicu da je Željko Komšić po odobrenju Bakira Izetbegovića predložio, kako kaže Cerić svog Hrvata u Sarajevu na neko visoko političko mjesto, to ajatolahu Mustafi nije dobro jer se nije pitalo njega. Zar se smiju povlačiti politički potezi bez aminovanja vjerskog muslimanskog poglavara, jednog od 50 najbogatijih i najutjecajnijih muslimana u svijetu.

To u islamskim zemljama, gdje i Bosnu i Hercegovinu smještaju bošnjački radikali nikako nije dozvoljeno. Pa čak ni u Sarajevu u kojem su Izetbegović, Komšić i Džaferović htjeli barem na papiru pred svijetom pokazati da u tom europskom Teheranu ima još uvijek poneki Hrvat, kao i sam Komšić.

Komšićevim prijedlogom da Hrvat Mario Nenadić bude premijer Kantona Sarajevo smokvin je list u apsolutno muslimanskom Sarajevu dokazivati da ima Hrvata. Više je to Komšićevo ispunjavanje zadatka kojeg je dobio od Izetbegovića, da svijet vidi da i u potpuno zelenom Sarajevu ima još Komšića, pored odanih muslimansko bošnjačkih sluga Ive i Željka.

Nema više bošnjačkog oprosta Željku jer je suprotstavio Hrvata Maria Nenadića za premijera Kantona Sarajevo muslimanskom vjerskom vođi Muameru Zukorliću. A kada nekome ne oprašta vjerski lider muslimana, to znači da je izdata i fetva za njegovo, ne samo političko, u puno slučajeva u islamskom svijetu u koji se Bosna i Hercegovina dobro pozicionirala, već i fizičko smaknuće. Za bošnjačko liderstvo nezamislivo je da jedan Hrvat, i to koji nosi samo hrvatsko ime, ima tolike hrabrosti kadrovirati županijski politički vrh, s pokušajem da u to nacionalno i vjersko bošnjačko muslimansko zelenilo ubaci i neku drugu nacionalnu boju.

Zar da jedan bošnjački Hrvat poučava bošnjačko Sarajevo i njegove stanovnike „demokratskom“ sistemu vrijednosti, i to još kroz nacionalni lik Hrvata. Komšića čini još većim izdajnikom muslimana i muslimanskog Sarajeva to što on uspoređuje moralne, političke, demokratske, civilizacijske i ljudske vrijednosti jednog sarajevskog Hrvata sa imamom Zukorlićem sa Sandžaka. Potisnuti Sandžakliju iz politike u Sarajevu za Bošnjake znači razbijanje zamišljene Zelene transverzale, i odvajanje Sandžaka od Bosne. Za Bošnjake, Sandžak je dio Alijine Bosne, na čemu odano radi glavni muftija Mešihata Islamske zajednice u Srbiji efendija Zukorlić. Stoga je njemu i namijenjena funkcija predsjednika Sarajevske Županije, kako bi se izbrisale sve diobe između Sandžaka i Srbije. Jer što je drugim beha narodima zabranjeno, Bošnjacima je dozvoljeno. Ako je Republici Srpskoj zabranjen secesionizam, nije Sandžaku. Ili je to dozvoljeno i jednom i drugom, vrijeme će pokazati, a u tom smjeru kroz navodnu konfrontaciju, radi i Komšić i Zukorlić i Komšićevi bošnjački „napadači“. I sve to samo kako bi Bosnu i Hercegovinu u potpunosti etnički i vjerski očistili od Hrvata katolika.

Ili Komšić i Zukorlić rade isti posao u Bosni i Hercegovini, odcjepljivanje Republike Srpske i pripajanje Sandžaka Bosni i Hercegovini. O mijenjanju granica u Srbiji i Bosni i Hercegovini govori se i u Međunarodnim političkim krugovima, kao jedino mogućem rješenju tog vrlo zamršenog problema.

Rasplamsava se veliki isplanirani „rat“ u Sarajevu između Komšićevih Hrvata i Sandžaklija, iza kojih stoji cijeli politički i vjerski vrh Bošnjaka. U Sarajevu Ganić nakon Ganića. Bitka je izgubljena. Do pobjede ni Komšiću nije stalo, jer to je samo njegova izrežirana igra, u kojoj se lažno pokušava prikazati predstavnikom Hrvata i zaštitom njihovih nacionalni i vjerski interesa, i to u sto postotnom čistom muslimansko bošnjačkom gradu. Ta Komšićeva politička igra sa Hrvatima i njihovim identitetom u Sarajevu jednaka je položaju kršćana u Teheranu. Niti kršćana u Teheranu niti Hrvata u Sarajevu. Komšić se na takvom političkom terenu pokušava, zapravo, izboriti za svoju političku sigurnost koju mu sarajevski Zukorlići tresu do potpunog pada.

Sandžački Zukorlići uz pomoć domaćih politički i vjerskih lidera kroz Sarajevo osvajaju i druge beha gradove, i namjenjuju im istu političku i nacionalno vjersku sudbinu kakvu je doživio taj nekadašnji glavni grad beha zajednice. Imena gradova se bošnjačiziraju, iskrivljuju, kao uvod u potpuno osvajanje, pa tako danas i hrvatski grad Livno Bošnjaci nazivaju Hlivno. Jer reći za Livno da je Hlivno, znači da je to muslimansko bošnjački grad. Samo je pitanje trenutka kada će Bošnjaci i Bosnu nazvati Hbosna.

I tako redom. Korak po korak, grad po grad, Hrvat po Hrvat, i nestade i beha zajednice, nestade i njenih gradova, nestade i hrvatskog naroda, nestade katolika i katoličanstva.

Vinko Đotlo

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?